Razgovor sa svijetom

Razgovor sa svijetom

Prvo zapažanje u brzom pogledu na opernu sezonu 2006/07. kvalitativni je uspon produkcije svih četiriju hrvatskih opernih kuća. Sezonu su obilježili vodstvo Splitske opere u talijanskom belkantu; visoka razina glazbenih izvedbi Riječke opere s izvrsnom premijerom Judite i nastupima svjetskih opernih zvijezda Francesce Patanea i Joséa Cure u Tosci i Pagliaccima; hrvatska praizvedba Razgovora karmelićanki i gostovanje desetak svjetskih opernih zvijezda u Zagrebačkoj operi; te briga Osječke opere za domaće operno stvaralaštvo, konkretno ono Jakova Gotovca u prigodi 25. obljetnice njegove smrti

Malo koje suvremeno domaće glazbenoscensko djelo doživi drugu izvedbu, a premijera Judite u Rijeci u režiji Petra Selema potvrdila je tu operu Frane Paraća kao repertoarno djelo. Sve tri riječke premijere postavljene pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević predstavile su izvrstan operni orkestar, koji je posljednjih godina najbolje i najviše napredovao kao pojedinačni segment hrvatske operne reprodukcije. On je snažan u bojama i oslikavanju atmosfere u Tosci, prozračne elegancije u Rossinijevu baletu Fantastični dućan i pun verističkoga naboja u Leoncavallovim Pagliaccima, dvama djelima što ih je José Cura spojio u predstavu La commedia ea finita.

Splitska je opera ove sezone privukla širu pozornost lijepim pjevanjem Verdia, Puccinia i Donizettia. Na velik uspjeh premijernih produkcija Simona Boccanegre i La Boheme nadovezale su se repertoarne izvedbe Lucie di Lammermoor. Mladi 28-godišnji ravnatelj Splitske opere Ivan Repušić nadarenošću i marljivošću, a osobito srdačnošću što je iskazuje u pristupu ansamblu u svim trima predstavama i publici, postao je novi splitski glazbeni miljenik. Predstave nosi u načelu samo jedna solistička podjela koja pjeva punim srcem. Nastupom u Lucii di Lammermoor sopranistica Ana Durlovski svojim je glasom kvalitete Edite Gruberove sada osvojila i splitsku publiku. Operna publika drugih hrvatskih gradova može zavidjeti na ekskluzivnosti opernih nastupa tenora Tomislava Mužeka u Splitu. A može pozavidjeti i na opernom zboru, koji je također protagonist lijepoga pjevanja.

Hrvatske operne kuće kao stalna repertoarna kazališta nemaju dobro ekipirane solističke ansamble koji mogu osigurati izvođenje zacrtanog repertoara. Iznimka su donekle Osječka opera, kojoj bi solistička osvježenja dobro došla, i Splitska opera, koja je sada stvorila malen, ali itekako vrijedan solistički ansambl. Zagrebačka premijera Don Giovannia za Mozartovu godinu ostvarena je s nizom gostujućih pjevača koji nisu mogli iskazati pravu dramu Mozartovih junaka. Bolje je prošla premijera Krabuljnoga plesa pod dirigentskim vodstvom Ive Lipanovića, u kojoj se uspješno, kao velik pjevački i glasovni potencijal, bogata, nosiva glasa i sigurnih visina, prvi put predstavila mlada sopranistica Mihaela Komočar u ulozi Amelije.

Žensko skladateljsko pismo bilo je tema 24. muzičkog biennala Zagreb s nekoliko manjih glazbenoscenskih projekata. Zanimljiva je bila komorna opera Za tri lipe Mirele Ivičević, koja se ciljano, radi dopadljivosti, poigrava i zafrkava s operom kao fenomenom, a ne kao formom. I u tome propušta priliku da ozbiljno sklada neku pravu operu. U središnjoj bijenalskoj opernoj koprodukciji s HNK u Zagrebu i hamburškim kazalištem Kampnagel, gdje je predstava gostovala, trojica skladatelja kritički i ironički promatraju suvremeno društvo. Maurizio Kagel u Tribunu ismijava retoriku političara, Silvio Foretić se, u Fabularium animale, preko Lessingovih basni ruga ljudskim manama, a Zoran Juranić u Pingvinima promatra raspad društva. Tri raznorodna djela njemački redatelj Andreas Bode uspio je maksimalno spojiti istim izvođačima, pretapanjem scenskog prostora i istim načinom scenske igre ironičnog odmaka prema likovima.

Druga režijska ostvarenja kretala su se u velikom rasponu, od promišljenih i u svim elementima skladnih uprizorenja Judite i Simona Boccanegre Petra Selema u Rijeci i Splitu, preko primjera suvremenoga promišljanja opernog kazališta koje prevladava u zapadnoeuropskim opernim kućama i često je samo sebi svrhom, u zagrebačkom Don Giovanniu Oliviera Tambosia, do relativno uspjelog zagrebačkog Krabuljnoga plesa Plamena Kartaloffa, čije je redateljske usluge, sudeći po nedavnom mariborskom Knezu Igoru, ipak bolje otkloniti. U Rijeci su se odvijali režijski operni prvijenci. U Tosci se Damir Zlatar Frey nije uspio u dovoljnoj mjeri sroditi sa zahtjevima i specifičnostima operne forme, dok je baletno-operni hibrid La commedia ea finita slavnoga Joséa Cure u raskoraku i ruši dosegnutu visoku razinu režijskih ostvarenja srodna opernog repertoara (Cavalleria rusticana, Gianni Schicchi, Gioconda) HNK Ivana pl. Zajca u posljednje vrijeme.

Na hrvatskoj praizvedbi Razgovora karmelićanki Francisa Poulenca u Zagrebu potpuno se iskazao redatelj Krešimir Dolenčić. Izvanredno je postavio finale opere u kojem orkestar opisuje giljotiniranje jedne po jedne redovnice. Jasno je predočio slojeve i brojne epizode u crtanju duhovnoga života i potresnog stradanja sestara karmelićanki u vrtlogu Francuske revolucije i društvenih lomova što su slijedili. Uspjeh predstave potvrđen je na Međunarodnom opernom festivalu u Miskolcu.

Dirigent, gost iz Njemačke Michael Helmrath, izrazio je smisao za specifičan francuski duh Poulencove opere sazdane na čvrsto povezanom slijedu slika. Orkestar se iskazao u boljem izdanju trenutnih mogućnosti, postižući odgovarajući raspon liričnosti i dramatičnosti. Njegov napredak nastavio se u baletu Labuđe jezero pod ravnanjem ruskoga gosta Mihaila Sinkeviča, pa bi bilo dobro da se uzlazni trend nastavi kako bi predstave Zagrebačke opere dosegnule glazbenu razinu splitskih i riječkih.

Sezonu Zagrebačke opere obilježilo je nekoliko gostovanja svjetskih opernih zvijezda. Dok su se na suradnji s Francescom Patanea u Toski i Joséom Curom u Pagliaccima temeljile riječke produkcije tih opera, u Zagrebu su se gostovanja odvijala u tekućim predstavama. Čuli smo tenora Piera Giuliaccia kao Manrica, sopranisticu Eszter Sümegi kao Leonoru i mezzosopranisticu Elisabettu Fiorillo kao Azucenu u Trubaduru, sopranisticu Paolettu Marrocu kao Abigaillu, baritona Alexandrua Agachea kao Nabucca i prvake Sofijske nacionalne opere u Nabuccu, sopranisticu Irinu Lungu kao Violettu u Traviati koju trenutno pjeva u Scali, tenora Zorana Todorovicha na koncertu u Hrvatskome narodnom kazalištu i sopranisticu Fiorenzu Cedolins na koncertu Zagrebačke filharmonije. No, možda se ipak nastup sopranistice Inve Mula u Traviati, koja trenutno Violettu pjeva u Veronskoj areni, može staviti ispred svih po profinjenosti pjevačkoga i glumačkog umijeća te ljepoti glasa.

Osječka opera pridružila je Leoncavallovim Pagliaccima Gotovčeva Stanca. Obje jednočinke, iako raznorodna glazbenog stila, odišu sredozemnim ugođajem. Dodatnu poveznicu dali su im redatelj Joško Juvančić i scenograf Marin Gozze smještanjem u isti prostorni, ali različit vremenski okvir, u shematiziranim scenografskim vizurama starog, a i današnjeg, svevremenskog Dubrovnika. Osječka opera počela je sezonu obnovom Ere s onoga svijeta, a izvedbu Stanca vezala je i uz predstojeću 500. obljetnicu rođenja Marina Držića prema čijoj je komediji Vojmil Rabadan napisao libreto. Bas Berislav Puškarić ostvario je cjelovitu studiju naslovne uloge. Njegov je Stanac umoran od puta i od života, lakovjeran i tragikomičan. Glumačku je karakterizaciju oplemenio snažnim, lijepim glasom i pjevačkim nijansiranjem.

Iz protekle sezone pamtit će se još nekoliko pojedinačno ostvarenih uloga: Judita Neli Manuilenko, Tosca Olge Kaminske, Silvio u Pagliaccima na prvom gostovanju baritona Miljenka Turka u Zagrebačkoj operi, impresivna kreacija Madame de Croissy Zlatomire Nikolove u Razgovorima karmelićanki, nekoliko uloga Kirila Manolova (Nabucco, Simon Boccanegra, Enrico u Lucii) i Ivice Čikeša (Zaccaria u Nabuccu, Raimondo u Lucii, Fiesco u Simonu Boccanegri).

Davor Schopf