Prilika za sliku

Prilika za sliku

Moje prve knjige izašle su baš nekako u doba kad se pojavila moda da se na ovitak ili na klapnu stavi autorova fotografija. To je bila velika novost, i to tako velika, da to današnji čitatelji jedva mogu i zamisliti. Jer, još i u šezdesetim godinama ne samo da nikomu nije bilo ni nakraj pameti da stavi piščevu sliku na knjigu, nego su se fotografije književnika uopće rijetko objavljivale. Zato se ljubitelj – recimo – Cesarićevih pjesama morao dobro potruditi da nađe neku publikaciju u kojoj je pisca uslikalo, i da tako vidi kako njegov književni favorit izgleda. I ja sam, dakako, odgojen u tome duhu, pa zato nisam mogao a da se ne lecnem kad sam ugledao svoj lik na klapni knjige. I, odmah sam se sjetio izreke koja je nastala u doba kad je vladala nestašica svega, a osobito strateških namirnica. Tada se za ružna čovjeka govorilo otprilike ovako: njegovu bi sliku trebalo staviti na šećer, da ga djeca ne kradu. Pa premda nisam mislio da je mojoj faci mjesto baš na kutiji sa šećerom, svejedno nisam shvaćao na koji bi način ona mogla pripomoći boljem plasmanu knjige kod čitatelja ili njezinu boljem statusu kod kritičara. A ipak, uviđao sam već i tada da te fotografije nisu nečiji hir, pa da čak nisu ni prolazna moda, nego da su znak vremena. Jer, s jedne strane, pojavili su se racionalni, opipljivi razlozi za to spisateljsko slikavanje, a s druge strane, počeli su postajati očiti i oni dublji, da ne kažem povijesni, procesi koji su do te pojave doveli. Što se tiče opipljivih razloga, svi su oni bili sadržani u činjenici da se knjiga baš u to vrijeme počela pretvarati u robu. Zbog toga je oko pisaca i literature trebalo praviti galamu, u što su onda pripadale i fotografije u novinama, davanje televizijskih intervjua i slično. Jer, u situaciji u kojoj je knjiga roba pisac ne istupa kao njezin proizvođač, nego kao njezin zašitni znak; njegova je faca prepoznatljiv logotip, pa tu facu treba i na knjigu staviti. Što se pak tiče dubljih povijesnih procesa, ni oni nisu oklijevali da se očituju. Fotografije pisaca postajale su s vremenom sve nametljivije i sve vidljivije, pa danas na sajmovima knjiga dosežu format najmanje metar sa metar. A i na samim knjigama stale su fotografije zauzimati sve važnije mjesto, te već postoje biblioteke u kojima autorova faca dominira cijelom naslovnom stranicom. Više nije važno koliko je knjiga vrijedna, nego je važno da ju je napisao baš taj i taj autor. Još više, dobiva se dojam da knjiga i ne govori o tamo nekoj temi, nego da govori o autoru samu. A taj dojam nije kriv, jer upravo se u njemu krije povijesna promjena o kojoj sve vrijeme govorim: nastupilo je novo shvaćanje literature i njezina mjesta u društvu. Jer, u ono doba kad se fotografije pisaca nisu objavljivale knjiga se doživljavala kao nešto nadosobno, pa je za nju važnije bilo što obavlja neku društvenu funkciju nego što ju je napisao baš taj i taj čovjek. Usprkos nasljeđu romantizma – koji je u literaturu uveo individualizam – književnost se i u 20. stoljeću vidjela kao progovor nekih viših instancija, kao dio kulture, tradicije, povijesti. Knjiga je u nekom smislu i govorila u ime društva kao cjeline. Zbog toga nije bio toliko važan pisac, koliko je bila važna knjiga. To je i razlog što primjerice Maupassant nikad nije dopustio da objave njegovu fotografiju: dobro je uviđao kako knjiga dobro funkcionira samo ako pisac ostane tek glas u tekstu, i ako ga čitatelj u skladu s tim glasom zamišlja. Kad se pojavi pravi pisac, s takvim i takvim brkovima, s takvom i takvom kravatom, s takvom i takvom bradavicom na nosu, onda to može biti u neskladu s tekstom i može samo štetiti knjizi. E, vidite, to se sad promijenilo. Pisci su s vremenom odustali od toga da govore u ime cijele zajednice, pa čak i od toga da govore u ime nekakve skupine unutar te zajednice. Bilo zato što uviđaju kako je svaki čovjek jedinstven, bilo zato što sami sebe smatraju iznimnima i neponovljivima, oni govore samo i isključivo u vlastito ime. To se i na njihovim tekstovima vidi: ničemu današnji pisci tako grčevito ne teže kao tomu da budu jedinstveni, da ni na koga ne nalikuju, da iznenade neobičnim mislima i stajalištima. Zato književni tekst više ne govori o nekoj općenito važnoj temi, nego govori o piscu, jer je pisac sam sebi najvažniji. U toj situaciji neizbježno dolazi do izjednačavanja između pripovjedačkoga glasa u tekstu i pisca kao građanske osobe. A ako je tako, onda ono što pisac piše proizlazi i iz cjeline njegova bića, pa i iz njegove vanjštine. Ta je pak njegova vanjština predočena na fotografiji, te je tako logično da se ta fotografija i na knjigu stavi. Kao da se kaže: evo, ovo vam govori ovaj konkretni čovjek, s ovakvim brkovima i ovakvom bradavicom na nosu, taj se čovjek sviđa sam sebi, pa bi bilo lijepo da se sviđa i vama. Dakako, netko će odmah upitati: ako stvari tako stoje, zašto onda čitatelji uopće čitaju? Prije su čitali zato što su pisci govorili i u njihovo ime, pa je postojala tzv. identifikacija. Sad pisci govore samo u svoje ime, pa što onda čitatelje privlači? Odgovaram: privlači ih opće pravo na narcisoidnost koje se na taj način uspostavlja. Čitatelji se nadaju da će ono što je sad dopušteno piscima jednom biti dopušteno i njima. Da će i oni tako govoriti u svoje ime, diviti se sebi i gledati svoju facu na naslovnici knjige. U nekom obliku to se već i događa: tomu služe blogovi. Ukratko, nečija je faca danas doista stavljena na kutiju sa šećerom, samo ne zato da se djeca tom facom uplaše, nego da se privuku.