Predstave u koje je zakoračila Talija

Predstave u koje je zakoračila Talija

Predstave Drame HNK Split sezone 2006/07. isijavale su istraživalački individualitet kreativnih sudionika kazališnoga čina koji je u nekim slučajevima, u kontekstu izazova novoga vremena, sretno uspijevao iznaći odgovarajući umjetnički izraz za nova semantička poimanja podataka teksta

Odmah valja kazati da je prošle sezone kvaliteta predstava Drame HNK u Splitu bila znatno veća od upitne razine predstava nekoliko prethodnih sezona. No, to još ne znači da je to kazalište jasno profiliralo svoju estetsko–izvedbenu orijentaciju, a ni onaj repertoarno–tematski angažman koji potiče svijest o društvenoj zadaći kazališta u datostima svoje povijesnosti. Ipak, uza sva ta iščekivanja predstave Drame HNK Split sezone 2006/07. su, osim u jednom slučaju o kojem ćemo na kraju, isijavale istraživalački individualitet kreativnih sudionika kazališnoga čina koji je u nekim slučajevima, u kontekstu izazova novoga vremena, sretno uspijevao iznaći odgovarajući umjetnički izraz za nova semantička poimanja podataka teksta. A to je u više navrata rezultiralo uspješnim razbijanjem tradicijskih izvedbenih stereotipa dramskih čvorišta djela i uspostavom njegovih bremenitijih smisaonih vrijednosti.

Takve obzore svakako je otvorila prva prošlosezonska premijera, Ujak Vanja A. P. Čehova u režiji slovenske gošće Mateje Koležnik. Redateljica je već od sama početka uznastojala na iskazivanju dvostrukoga poimanja čeznuća Čehovljevih lica. Ona je u tjeskobi promašena življenja tih osamljenika, ispod davno posustalih nada, iznalazila smiješnost glasanja njihovih neočekivanih i neizglednih mladenačkih želja. Tako se, tim komedijskim smislom, dosluhivala s izvornim uvjerenjem autora o žanru njegovih komada i otkrivala onu njihovu suvremenost koju je veliki pisac tek za naše vrijeme (jer dugo je ta njihova dvostrukost ostajala neotkrivena) anticipirao još prije stotinu godina.

Pa kad već ističemo vrijednosti otkrivanja novih sadržajnih dimenzija uprizorenih tekstova, neizbježno je podsjetiti na to kako je Dijana Vidušin iskazala završni Sonjin monolog u Ujaku Vanji, kako je za sva vremena napravila plitkom tradicijsku melodramatsku konvenciju njegova dotadašnjeg izricanja. Bio je to dubinski zaron iz površine utješiteljskih riječi do sama dna njihova naličja, u gorčinu njihove istine. Zapanjujući trenutak glumačke umjetnosti. I redateljski najveći doseg predstave.

Sljedeća predstava o kojoj se može govoriti kao o novom čitanju teksta bila je Bez trećega Milana Begovića u režiji Gorana Golovka. Redatelj je očigledno bio svjestan toga da se djelo početkom tridesetih prošlog stoljeća pojavilo na jednom u nas ipak zakašnjelu, refleksu Ibsenova dramskog razračuna s muškarcem zaokupljenim muškim načelom dominacije, te da je njegovo uprizorenje razložno tek pod alibijem domaće klasike. Stoga predstavu nije gradio iluzionistički, nego kao kazališni čin, na nizu glumačkih etida koje su gledateljstvu ustrajno naglašavale upravo to da je vrlina glume trenutačno u službi iskazivanja sukoba ideja. Bio je to, dakle, intelektualan pristup kazivanju povijesne vrijednosti teksta domišljatoga Gorana Golovka i njegovih dobrih glumaca.

Ionescova Ćelava pjevačica, komad koji zbori o neprimjerenosti komunikacije jezikom, pronašla je u režiji Aleksandra Ogarjova predstavu čiji je jezik uspostavio nesvakidašnju komunikaciju s gledalištem. Bila je to radost davanja i primanja. Svjedočenje apsurda i otkrivanje autorove igre u njegovu konstruiranju. Ali, istodobno, i razotkrivanje komične strane svakog prizora. Upravo s tom nakanom scenski su blokovi bili režirani tako da je svaki njihov stavak promatran iz drugog kuta gledanja, što je, dakako, rezultiralo obiljem zanimljivosti koje su predstavu uznosile do rijetko viđanih kazališnih uzleta.

Za komad Nine Mitrović, Kad se mi mrtvi pokoljemo, redatelja Tomislava Pavkovića, ostalo je još nejasno treba li trenutačno funkcionalnu ideju (velikog svijeta ili stanovitih medijskih snajperista?) o tome da smo svi na ovim prostorima u međusobnom ratu bili jednaki lopovi, nasilnici, ubojice zaista pojmiti kao repertoarni angažman HNK u Splitu ili kao slučajnu zabunu izazvanu nedostatkom vremena za prethodno pomno pročitavanje teksta? Vjerojatno je ipak u pitanju drugo. A što se, pak, tiče same izvedbe, njezin umjetnički izraz valja pohvaliti bez obzira na upravo iskazano negodovanje nad njezinom tendencijom, zasnovanom na selektivnom izboru životnih podataka.

Predstava drame Alessandra Trigona Occhipintia Moderna vremena u režiji Nenni Delmestre nije nam, nažalost, ponudila novih kazališnih rješenja. Naprotiv! Jer redateljica je posezanjem za sredstvima izraza zabludjela duboko u prošlost kazališne prakse pa je učestalo i usporedno s onim što je emitirao glumac to isto kazivala i videoprojekcijom (a to što je sama projekcija bila profesionalno napravljena i montirana, bilo je tim gore po glumca, jer ga je kao osnovnoga scenskog nositelja dramaturškog spora dramske osobe uspješno poništavala). Tako se redateljica, težeći inovacijama, dovinula tek do pogubnosti pleonazma koji je rastakao dramsko tkivo i ponovno, kao u eksperimentima u dvadesetim i tridesetim prošlog stoljeća, upozoravao gledateljstvo na davnašnji zaključak o tome da svaka vrsta mimesisa priziva svoj umjetnički realitet u njemu primjerenim sredstvima izraza. A kazalište i film ipak su dvije umjetnosti sui generis.

Vlatko Perković