Pokušaji i promašaji

Pokušaji i promašaji

Spomenici i fontane u gradu Zagrebu, skupina autorica, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Gliptoteka i Grad Zagreb, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, Zagreb, 2007.

»Anali Galerije Antuna Augustinčića«, god. XXI–XXV (2001–2005), br. 21–25, Simpozij Skulptura na otvorenom, Klanjec 21 – 23. svibnja 2003, zbornik radova, Klanjec, 2006.

Nedavno objavljen vodič Spomenici i fontane u gradu Zagrebu upozorio je na brojnost te vrste plastike u hrvatskoj metropoli. U publikaciji koju su zajednički izdali Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Gliptoteka i Grad Zagreb, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, autorice Božena Kličinović, Darija Alujević, Andreja Der-Hazarijan Vukić, Jasenka Ferber Bogdan i Ana Vranić obradile su više od 630 spomenika rasprostranjenih u sedamdesetak gradskih naselja. Unutar šest cjelina Skulpture i spomenici, Urbane akcije, Fontane i zdenci, Spomen-obilježja i Spomen-ploče s izdvojenim dijelom Spomen-ploče s reljefnim prikazom, anotirana je situacija od polovice devetnaestoga stoljeća do ožujka 2007. godine. Nije se ulazilo u analizu i valorizaciju pojedinih spomenika i skupina, nego su uz svaki primjer navedeni osnovni podaci – adresa, naziv djela i godina nastanka, odnosno postavljanja, i ime autora. Uz neke su zapisane akcije u sklopu kojih su postavljeni, a spomenici podignuti istaknutim osobama iz kulturnog, znanstvenog ili političkoga života popraćeni su kratkim biografskim podacima. Veće cjeline, poput Aleje skulptura na Savskom nasipu ili Dotrščine, dobile su proširene natuknice unutar Bilješki na kraju Vodiča, a slijede ih biografije autora u kojima su sadržane osnovne stilske karakteristike njihovih kiparskih opusa.

Nažalost izvedbena razina projekta nije na razini njegove važnosti. Fotografije Gorana Vranića ne valoriziraju plastiku, nego je tek bilježe. I to u većini slučajeva loše. Pri listanju vodiča možemo se samo sjetno sjetiti majstorskih fotografija Toše Dabca i Nenada Gattina, koji su znali kad i kako uhvatiti važan detalj, a kad i kako donijeti total koji će na najbolji način prenijeti vrijednost spomenika. Ovdje je on uhvaćen često preblizu, pa se ne može jasno sagledati njegova forma, dimenzije i odnos s okolnim prostorom (primjerice Majka i dijete Dušana Džamonje kod Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj 16) ili pak predaleko, tako da se gubi u prostoru. Katkada je prekriven sjenom što onemogućuje čitljivost (David Schwarz Stjepana Gračana kod Tehničkoga muzeja). Jedan od najprepoznatljivih zagrebačkih simbola, Spomenik kralju Tomislavu Roberta Frangeša-Mihanovića, ovdje je gotovo izobličen!

Dizajn koji potpisuje Dubravka Rakoci još je bolnija točka. Fotografije su razmještene, rezane i spajane na posve nerazumljiv način. Građa je iznesena bez logičnih odmorišta i distinkcije između pojedinih tema i cjelina. Dvije fotografije koje prikazuju skulpture na Trgu maršala Tita (Gjuro Stjepan Deželić Frana Cote i Sveti Juraj ubija zmaja Antona Dominika Fernkorna) spojene su (nalaze se na nasuprotnim stranicama) na način koji sugerira njihovu stvarnu udaljenost od nekoliko metara, što ne odgovara istini. Slično pak spajanje, odnosno izravno nastavljanje medvedgradskog Oltara domovine Kuzme Kovačića na Ranjenika Luje Lozice koji je postavljen uz OŠ Nikole Tesle u naselju Prečko (spomenici su u vodiču nanizani po abecednom redu lokacija) eklatantni je primjer nespretnosti.

Ovaj će prijeko potreban pregled osvijestiti situaciju na osnovnoj razini: tko je, gdje, kada i zašto napravio / podignuo spomenik. Vodič je ne samo orijentir u snalaženju unutar spomeničkoga korpusa nego i polazište za istraživanja koja bi se opsežnije pozabavila određenim segmentima: neobrađenim kiparskim opusima i spomeničkim cjelinama, i uopće poviješću takvih intervencija u urbano tkivo. Povijest je učiteljica života, pa bi njezino poznavanje moglo biti korektiv pogrešnim akcijama poput nezakonskih premještanja, nalaženja loših lokacija, rušenja cjelina koje čine povijest grada.

Vrijedan prinos razumijevanju mogu pružiti »Anali Galerije Antuna Augustinčića«, god. XXI–XXV (2001–2005), br. 21-25, objavljeni prošle godine. Riječ je o zborniku radova, koji je okupio veći broj (trideset četiri) izlaganja hrvatskih stručnjaka te gostiju iz Slovenije i Austrije, sa simpozija Skulptura na otvorenom, održana u Klanjcu od 21. do 23. svibnja 2003. U tri dana trajanja razmatrale su se teme s dominantno teorijskim, filozofskim ili sociološkim pristupom, zatim zaštitarska tematika, odnosi skulpture i arhitekture i teme preglednoga tipa. Raspravama i završnim zaključkom sudionici su jednoglasno upozorili, kako navodi Božidar Pejković u uvodnom tekstu zbornika, na glavni nedostatak struke: nepostojanje terminologije, odnosno tezaurusa, te usustavljene klasifikacije, barem kad je riječ o skulpturi. Na simpoziju nagoviješteno je pokretanje projekata koji bi rezultirali rječnikom skulpture te širokim registrom kipara i spomenika. Izlaganja su obuhvatila vremenski luk od antike do danas, a teme su se odnosile na gotovo sve regije Hrvatske, na javnu arhitektonsku plastiku, grobnu, sakralnu, skulpturu vezanu uz perivojnu arhitekturu, itd.

Zbornik započinje izvornim znanstvenim radom Vizualno-taktilni pojmovi i klasifikacija skulpture, kojim Jadranka Damjanov određuje sustav vizualno-taktilnih pojmova, njihovo prekodiranje u verbalne pojmove. Autorica uključuje klasifikaciju skulpturalnih djela udomaćenu u nas te se osvrće na terminologiju drugih (velikih) jezika. Preciziranjem terminologije u uvodnom dijelu svoga izvornog znanstvenog rada Brijunski (int)akt / Skulptura XX. stoljeća na otvorenom na otočju Brijuni, bavi se i Davorin Vujčić, koji razjašnjava razliku između pojmova skulpture na otvorenom i javne plastike. Objašnjava da skulpturu na Brijunima možemo označiti kao skulpturu na otvorenom, ali ne kao javnu skulpturu, jer je bila stvarana, mišljena i postavljena u fizički otvoreni prostor, ali u područje koje je desetljećima bilo (a djelomično je i danas) administrativno zatvoreno za javnost. Njezinom obradom, kojom ona prelazi iz nepoznate u poznatu skulpturu, Vujčić pridonosi obratu – intaktna skulptura na otvorenom postaje javna plastika.

Doživljavanje skulpture na otvorenom kreće se od ravnodušnosti do obožavanja, prezira, meditacije i rituala, navodi Fedor Kritovac u stručnom radu Prikazivanje i skrivanje skulpture. Skulpture Ivana Meštrovića u Splitu doživjele su sve te stupnjeve doživljavanja, što pokazuju izvorni znanstveni radovi Branke Vojnović-Traživuk (Antropologija spomenika: Grgur Ninski u Splitu) i Dalibora Prančevića (Javna plastika Ivana Meštrovića u Splitu). Specifičan oblik pučke pobožnosti adoracije na otvorenom prostoru, čija religijska i pobožna uloga često nadmašuje umjetničku vrijednost – pilove, poklonce i raspela u Hrvatskom zagorju, obradila je u izvornom znanstvenom radu Irena Kraševac.

Najgore moguće doživljavanje skulpture jest destrukcija, što su u davnijoj prošlosti doživjeli mletački lavovi Sv. Marka u Pagu (izvorni znanstveni rad Damira Sabalića), a u recentnijoj spomenička plastika Vojina Bakića (izvorni znanstveni rad Zvonka Makovića). »Treba li nam skulptura na otvorenom?«, pita se u svojem stručnom radu Janka Vukmir. Rečenica: »Društvo, u ovom slučaju zagrebački stanovnici, o skulpturama koje krase naš urbani ambijent ionako nemaju gotovo nikakvo pravo odlučivanja, pa ne mogu imati ni zasluge«, nakon nedavnih fijaska s Meštrovićevim Teslom i Cvjetnim trgom (čiju prvobitnu destrukciju također spominje), podcrtava našu tragičnu situaciju. Sličnu nemoć »onih koji razmišljaju« u odnosu na »one koji odlučuju«, nalazimo i u Osijeku. Tamošnje je stanje od 17. stoljeća do danas ocrtao Tone Papić u stručnom radu Devastacija, obnova i interpolacija – osječki primjer.

U preglednom radu Skulptura na otvorenom području Slavonskog Broda Danijela Ljubičić Mitrović ističući primarnu određenost komemorativnim zahtjevima (dok se o umjetničkoj vrijednosti može govoriti na primjerima skulptura Branka Ružića i Šime Vulasa) također navodi da se realizacija javnih skulptura događa bez ikakva utjecaja struke, koja je nemoćna zbog vlastite neorganiziranosti i nema instrumenata za djelovanje. Svijetlo razdoblje, kad se poklopila stručnost s kreativnim slobodama, predstavljaju osamdesete godine prošloga stoljeća u Zagrebu, podsjećaju u izvornom znanstvenom radu Darija Alujević, Andreja Der-Hazarijan Vukić, Jasenka Ferber Bogdan. Građanske inicijative i fleksibilna potpora struktura vlasti omogućile su ostvarivanje iznimno kvalitetnih djela (primjerice August Šenoa Marije Ujević-Galetović), afirmaciju mladih autora (mladi kipari za Univerzijadu ‘87) i širenje skulpture na rubne dijelove grada (početak inicijative Ratka Petrića za stvaranje aleja skulptura na Savskom nasipu).

Ne vjerujemo u čuda, ali nadamo se boljim vremenima za skulpturu na otvorenom i javnu plastiku. Ovakvi simpoziji i zbornici svakako mogu pridonijeti pripremi tih vremena.

Barbara Vujanović