Okretanje nove stranice

Okretanje nove stranice

Odlazak Mani Gotovac i dolazak Nade Matošević na mjesto intendantice riječkog HNK te skroman broj premijernih naslova, među kojima su Gospoda Glembajevi najviše uzburkali javnost, obilježili su ovu sezonu u riječkom kazalištu

Ovogodišnju je kazališnu sezonu u HNK Ivana pl. Zajca obilježio odlazak intendantice Mani Gotovac, koja je u posljednje četiri godine, usprkos nekim promašajima, uzburkavala kazališne duhove smjelim i u hrvatskom teatru rijetko prisutnim repertoarnim potezima, i dolazak nove intendantice Nade Matošević. Valja spomenuti i dolazak novih glumačkih snaga: cijenjene Lucije Šerbedžija, sjajnoga mladog glumca postdramskoga senzibiliteta Mislava Čavajde te vrlo mlade Tanje Smoje, koja je zablistala u prvoj većoj ulozi (vidjeti kritiku predstave Lukrecija o' bimo rekli` Požerua h). Sezonu je obilježio i vrlo skroman broj premijernih naslova: Hrvatska drama imala je svega dvije premijere na velikoj i jednu na maloj sceni, a Talijanska dvije na velikoj. Obje su drame imale i po jednu premijeru u sklopu Riječkih ljetnih noći, no to ne opravdava iznimno mali broj naslova tijekom godine. Što se kakvoće tiče, ona je uglavnom ostala na prosječnoj razini.

Predstava koja je najviše uzburkala javnost jest dugoočekivani megaprojekt: Krležini Gospoda Glembajevi scenski uobličeni u glazbenu dramu u režiji kontroverznoga Branka Brezovca, sa Severinom u ulozi barunice Castelli. Smatram da su Glembajevi u kontekstu hrvatskoga teatra velika predstava, no u kontekstu Brezovčevih režija koje se već desetljećima temelje na prepoznatljivoj postmodernoj poetici oni postaju prosječni: riječ je o zanimljivu, no prilično neujednačenu ostvarenju koje istodobno vrvi lucidnim idejama, kao i onima posve promašenima.

U Hrvatskoj je drami režirao još jedan redateljski mag – Paolo Magelli, i to jednog od svojih omiljenih dramatičara: Ödöna von Horvátha. Kazimir i Karolina tipično je mađelijevski mišljena predstava, koja vjerno zrcali mračnu sliku današnje Europe. No, iako vrijednosno ujednačena, ostaje također prosječna unutar Magellijeva opusa, a ne može se reći ni da intrigira kao manje ujednačeni, no umjetnički izazovniji Brezovčevi Glembajevi. Izazovnošću se ne odlikuje ni jedina premijera na maloj sceni – Poligraf Roberta Lepagea i Marie Brassard u režiji Dina Mustafića. Smatram da dramski tekst u realizaciji nije dosegnuo složenu idejnu strukturu koja je u njega utkana i da bi mu scenski valjalo pristupiti kao predlošku za predstavu koji je podatan za uprizorenje upisanog, a ne napisanog. Ipak, Mustafić se vjerno držao napisanog teksta i didaskalija, što je urodilo atraktivnom multimedijalnom vizualizacijom koja ostaje na razini ušminkane, plošne slike.

U Talijanskoj drami ove su sezone namjere bile uzbudljivije od rezultata. Čak za dvije od tri premijere dramski tekstovi su naručeni, što je u nas neuobičajen i stoga dobrodošao postupak. Edoardo Erba tako je u povodu šezdesete obljetnice Talijanske drame napisao dramu Dramma Italiano / Kuća cvijeća koje leti o burnoj povijesti talijanske manjine u Rijeci i o njezinu jeziku kao središnjoj identitetskoj osi. No, rezultat, iako glumački zahvalan i prožet tipičnim Erbinim osjećanjem svijeta, ipak ostaje na razini prigodne, konvencionalne dramaturške slagalice koju je talijanski redatelj Lorenzo Loris solidno uprizorio. Pirandellov Liolaa u režiji Nina Mangana umorna je i istrošena predstava kojoj bitno nedostaje energične stvaralačke iskre koja bi scenski uzburkala pogansku raspojasanost seoskoga svijeta. Ambiciozno mišljen projekt Goldoni Terminus, koji uključuje narudžbu da tri ugledna autora iz tri zemlje (Tena Štivičić, Edoardo Erba, Rui Zink) prema Goldonijevim Predlošcima napišu tri komedije koje će se pri realizaciji spojiti u cjelinu, a koji je premijeru imao na Riječkim ljetnim noćima u režiji Tonija Cafiera, po dosadašnjoj ocjeni kritike nije uspio (o predstavi samo toliko, s obzirom da nisam bila u mogućnosti vidjeti je). Kao i kritika, po mom mišljenju, najboljega kazališnog ostvarenja u Rijeci ove sezone – predstave Lukrecija o' bimo rekli` Požerua h u režiji Jagoša Markovića i izvedbi Hrvatske drame u okviru Riječkih ljetnih noći.

Što se izvaninstitucionalne scene tiče, najveći uspjeh doživjela je predstava Prostora + DDR – Dobrodošli u Rijeku autora i redatelja Žaka Valente. Multimedijalni kazališni projekt na specifičnoj lokaciji nastoji »potaknuti gledatelje na preispitivanje vlastita identiteta i mentaliteta sredine u kojoj živimo« (predstavu, nažalost, nisam uspjela vidjeti, pa samo toliko). Pitanjem identiteta na drukčiji se način bavi i nova predstava ugodnoga Trafika – Gramatika autorice Magdalene Lupi. Polazište je predstave odnos dviju sestara, poznatih riječkih glumica s početka prošloga stoljeća, koje Lupi u svojoj scenskoj viziji pretvara u sijamski spojene blizanke kroz čije sličnosti i različitosti istražuje identitet izvođačkoga tijela na sceni. No, iako idejno i izvedbeno zaokružena i vrijedna, Gramatika daje naslutiti da je Trafik, ma koliko i dalje intrigantan i jedinstven, upao u manirističko ponavljanje i da bi mu dobrodošao neki novi, riskantniji početak. Za razliku od Prostora + i Trafika, koji se temelje na raznim oblicima fizičkog teatra, još jedan čuveni izvaninstitucionalni riječki teatar, HKD Teatar, dramski je orijentiran. Nažalost, ove je godine njegov česti redatelj Lary Zappia, poznat po uspješnim scenskim reinterpretacijama klasike, zakazao. Uprizorenje Williamsove Mačke na vrućem limenom krovu ostalo je, u želji da se prikaže posve reduciran i hladan svijet u kojem još jedino postoji borba za moć, prazno zjapiti u nedorečenoj sterilnosti dramskih osoba i njihovih odnosa.

Tajana Gašparović