Od mesa i (bez) krvi

Od mesa i (bez) krvi

U sviranju glasovite bečke skupine Clemencic Consort, po svim uzoritim pravilima povijesno obaviještene i utemeljene interpretacije, i bez vibrata i bez legata kočoperila se sočna, zanimljiva, moderna i gotovo rokerski razbarušena barokna glazba

S Gornjega se grada spustivši do novoizabranih donjogradskih muzejskih dvorana i staroprovjerene kaptolske prvostolničke crkve, ovogodišnje i imenom redizajnirane Zagrebačke ljetne večeri i u djelomično su promijenjenu obliku zadržale prepoznatljivost negdašnjih gričkih priredaba za mrtvo doba sezone kiselih krastavaca. Red orguljanja po katedralnoj kraljici i red najrazličitijih – stilski i običnih i neobičnih koncerata – i za tekuće će klimatski nepredvidljivo srpanjsko ljeto pokušati priskrbiti sadržaj od biserna sjaja, gdje u praksi ranih epoha staro značenje za novo izvođačko vrijeme prepoznaje susrete intrigantno propitkujuće glazbene vrijednosti. I zato i odbljesak minijaturna ZABAF-a u programima staronovih Zagrebačkih ljetnih večeri, čiji austrijski umjetnički četverolist svojim izborom djela i autora donosi širokokutnu sliku dobarokne i pretklasične glazbe od Maksimilijana I do Josipa II.

S rasponom cvata od čak tri stoljeća zbivanja na austrijsko-bečkome (habsburškome) dvoru, odnosno na plemenitaškim, biskupsko-nadbiskupskim posjedima u samo uvjetno rečeno salzburškoj i obližnjoj češkoj provinciji, većma instrumentalna glazba za raspoložive sastave i kombinacije živo je pripremala eksploziju nadolazeće mozartiane, a znani i manje znani graditelji aktivno su pisali povijest srednjoeuropske kajde. I to one stare – a mlade – za novu reinterpretaciju u danas aktualnoj (i) modi bivanja čovjekom od baroka, čija glazba uključuje senzibilitet probuđene strasti i afekta. A baš je taj izvođački i umjetnički idiom krasio nastup glasovite bečke skupine Clemencic Consort (aula Muzeja za umjetnost i obrt, 4. srpnja), u čijem se sviranju po svim uzoritim pravilima povijesno obaviještene i utemeljene interpretacije, i bez vibrata i bez legata kočoperila sočna, zanimljiva, moderna i gotovo rokerski razbarušena glazba od baroknoga mesa i krvi. I nakon trideset i osam godina od utemeljenja slijedivši liniju zanatsko-muzikološke točnosti i njezine umjetničke spontanosti i slobode, Rene Clemencic kao dobri duh i mudra glava ansambla još se očito nada otkriću novoga u (pre)poznatome čudu od glazbe, da bi svoje sadašnje suborce za baroknim violinama, violončelom i teorbom, mirno preludirajući za pozitivom i čembalom, (ne)žedne ponovno poveo na put preko oblaka do neslućenih visina. I po stilski i nesvagdašnjim prepletajima i dinamičkim i agogičkim kontrastima zarazno je prštala tako Biberova violinistička novotarija, uz koju će dugokosi Gunar Letzbor zajedno s pratećim bendom continua na čelu s jednako raspoloženim teorbistom Hubertom Hoffmannom, razviti virtuozitet i muzikalnost izvanredne dojmljivosti. I što god domaći čistunci mislili i rekli, a takvih je šaputanja i te kišne noći zacijelo bilo, i Clemencic Consort gorljivo je moćna gomilica u liniji prvoboraca za nesterilnu, nikako akademski začahurenu sliku baroknoga svjetonazora, čije provedbe zapisa Franza von Bibera, Schmelzera, Weissa, Caldarre, Peronnea i Josepha Fuxa potvrđuju uzbuđenja i vivaldijevska ludila, primjerice na način Joshue Bella ili novovalaca s Otoka imena Red Priest. I zato Viva la musica kao jednostavan, a poticajan i interpretacijski ozbiljno uređen poziv na radost i narodnoga (plesnoga) udaranja u krug kakve sljepačke viole, a uz koju će i sonatno-varijacijska premetaljka predstavljenih djela lijepo prošetati već tada sjedinjenom austrijsko-njemačko-češko-talijanskom prošlošću za novu europsku budućnost.

S druge strane baroknoga mosta u Clemencicev se san umiješala pozivnica za sve ima, a ništa nema, u veleučenu i uredno umivenu dinamiziranju i fraziranju s uvijek podignutom ručnom za lik i djelo L’Orfeo Barockorchestera iz Austrije (atrij Muzeja za umjetnost i obrt, 6. srpnja). I to je ta suprotnost posnoga mesa i anemične krvi što se nikako ne ljubi s bojom punomesnih, punokrvnih uličnih grešnika, a uz pomoć koje će pod jednako kontroliranim (čitaj: hladnim!) vodstvom violinistice Michi Gaigg, knjiški ideal osviještene barokne interpretacije doploviti čak i do natprvaka bečke i sveklasike Amadeusa Mozarta?! Što su pak, primjerice, Sebastian Bach i Antonio Vivaldi radili na bečkim i austrijsko-češkim dvorovima od Maksimilijana I do Josipa II kao tematske zadaće minijaturna podciklusa Zagrebačkih ljetnih večeri, iznenadna je valjda pjesničko-stvaralačka sloboda tih istih, inače strogih, nevibrantskih (samo)proglašenih barokista, a kojima će bez povijesno utemeljene oznake tri stoljeća austrijske rane glazbe, i Nijemac Johann Kaspar Ferdinand Fischer podariti trenutak sada dobrodošle i kada to komu iz kakva razloga odgovara i proračunate, izvanpravilne programske križaljke.

S pravilom ili bez njega, L’Orfeo Barockorchester svirački je dobro uigrana komorna, gudačko-puhačka skupina s osnovom čembala, u čijemu muziciranju bez viška s manjkom slasti, široko shvaćena epoha baroka eterično brodi prikočenim tonom suzdržane izražajnosti i pojačane skrbi za razvoj i najmanjeg motiva i pripadajućega ukrasa. Na tragu primjerno skulirane, dakle dosljedno (o)branjene, uvijek prigušene noćne izvedbe bila je i solo-dionica Carin van Heerden u Vivaldijevoj La notte, Koncertu u g-molu za blok-flautu, gudače i basso-continuo, a kompozicijski zanimljiv dijalog para baroknih oboa i pedalnoga fagota krasio je menuetni Trio iz Bachove Suite u C-duru, BWV 10. I tada, u samu zaključku rasporeda – šakom u proklamirano barokno oko, ravno do svjetla Amadeove salzburške zvijezde bez puhača i za osmolistni gudački raster s čembalom u pozadini, gdje Divertimento u F-duru, KV 138 kao glazba za puk i vlastelu, u potpisu austrijskoga orkestra dobiva neprepoznatljivu notu. Bez mesa i krvi, dakako, s ropski odrađenom manirom nazovibaroknoga izvođenja glazbe od najuzoritijih klasičnih linija mocartovski jedinstvene iskre i božanskoga sjaja. Ipak, bila takva ili onakva, bila (čega?) svjesna ili možda divlje nesedlana, jedino je važno i sigurno: Viva la musica!