Nisu problem sapunice...

Nisu problem sapunice...

Najveći, ili barem neki uspjesi u proteklih devet mjeseci izašli iz malog radioničkog rada, ozbiljnog mišljenja kazališta na ljudskoj relaciji. U takvim je produkcijama budućnost hrvatskog i zagrebačkog kazališta, koliko se god o tome (ne) šutjelo

Da se hrvatsko kazalište imalo potrudilo spoznati samo sebe, ne bi rezime prošle sezone bio uglavnom sazdan od lamentacija nad navodno ugašenim Teatrom &TD. Naime, umjesto &TD-a, kojem se događa nešto što mu se trebalo događati od njegovih početaka, a događalo mu se sustavno samo tada, a od tada tek u sporadičnim i kratkotrajnim procvatima, žrtva sezone 2006/2007. u zagrebačkim je okvirima, ali i onim nešto širim, barem kad je riječ o dramskoj produkciji, upravo Hrvatsko narodno kazalište. Umjesto plakanja nad jednim kazalištem koje je uvijek bilo na rubu, i tim se rubom, arhaičnom parafrazom, dičilo, smjer kritike trebao bi se kretati putovima ustanove koja hrvatsko glumište, htjelo ono to ili ne, umnogome određuje. No, lakše je prisjećati se Mirisa, zlata i tamjana iz nekadašnjeg &TD-a kad danas Božidar Violić u Hrvatskom narodnom kazalištu ostavlja Dom Bernarde Albe gotovo kao spomenik koreodramskom nastojanju, koji u poetici nacionalne kuće funkcionira, dok je izvan njih tek razglednica iz prošlih vremena. Problem dramskog repertoara HNK, međutim, daleko je od Violića i ne ovisi o generacijskom jazu, jer čak i kad mladi redatelj Tomislav Pavković radi uglavnom s mlađim dijelom ansambla, i to komediju, ona ispadne solidna, ali ne i smiješna i pritom još nimalo vajldovska, iako je riječ o Važno je zvati se Ernest.

Ukratko, problem hrvatskoga kazališta, pa onda i zagrebačkoga, nije više kamo, nego kako dalje. Kad se osipa struktura, kao i ideja i ideologija ansambla, kako se lijepo vidjelo na primjeru ravnatelja Drame HNK Dragana Despota koji je pokušao zaštititi svoga glumca od kreativno zahtjevnih nasrtaja inozemnog redatelja, i nakon toga bio smijenjen, možda je vrijeme za nove modele kazališne (samo)organizacije u kojoj bi svi koji rade željeli to što rade, a redatelj ne bi bio nametnuta osobnost s konceptom koji nailazi na otpor, umjesto na plodno tlo, u susretu s izvođačima. Zato koncept Teatra &TD, kakav je bio prije i kakav je ponovno sad, rezultira produkcijama kojima samo financijska neizbježnost prisilne rubnosti i izgubljeni osjećaj domaće publike za inventivno u kazalištu oduzima primat u odnosu na, primjerice, pretplatnički ciklus HNK.

Ipak, nije kazalište samo glavni neprijatelj kazališta, nego su navodno to brži mediji, film i televizija. Nekoliko je ovosezonskih primjera lijepo pokazalo da televizija ne mora biti neprijatelj, i da televizijska produkcija uzima samo ono što joj se daje, i zato ne troši talent, nego ga tek čini vidljivijim. U svakom slučaju, rad glumca u televizijskoj produkciji ne znači i njegov pad, nego tek najširu moguću provjeru kvalitete. Iako je za Kseniju Pajić kružio vic kako je najbolje oprana hrvatska glumica jer je bila u tri sapunice, ona je svojom dionicom Loma Neila LaButea u Gavellinu atriju, u režiji Mateje Koležnik, pokazala kako i dalje bez problema može izdržati i najtragičniju ulogu, odigranu samo par metara od publike, kao i u vremenima kad je nosila gotovo cijeli repertoar Dramskog kazališta. S druge strane, Mislav Čavajda je u Brezovčevom W & T pokazao kako se može nositi i s najzahtjevnijim kazališnim postupcima i to na svoju korist. Nešto slično dogodilo se i Filipu Juričiću i Amaru Bukviću, koji su se iz nepovrata sapunice uzdigli poznatim radioničkim postupkom Ivice Boban u predstavi Teatra Exit Kako misliš mene nema, i dokazali da uz malo pedagoškog rada i, prije svega, osobne volje temeljene na odluci, mogu i znaju stvoriti kazalište gotovo ni iz čega. Jasno, ni Kseniji Marinković televizijski angažmani ne mogu ugroziti neslužbeni status prvakinje ZKM-a.

Da, generalno, televizijska shema ne mora uništavati kazalište, nego da mu čak može biti i solidan partner, hrvatsko glumište dosad nije pokušavalo pokazati tako doslovnim preseljenjem kao što je ono Bitangi i princeza s malog ekrana na malu pozornicu Kerempuha, što je logični komercijalni potez koji sigurno neće štetiti popularnosti kazališta niti onome što je ostalo od reputacije glumaca. Osim toga, tko Bitange i princeze voli u kući, taj će ih voljeti, i bez pretplate, i u kazalištu.

Zato je još jedan bitni problem hrvatskoga kazališta sam sadržaj. Kad igra lektiru, čak i kad to rade redatelji od kojih se ne očekuje klasika, kao Ivica Buljan, ili pak oni od koje se očekuje propitivanje klasike nešto novijim sredstvima, kao Ozren Prohić, ponovno se ne dogodi ništa, jer se Veliki Gatsby ZKM-a izgubio u ilustrativnosti prevođenja literarnog minus postupka, dok je pokušaj modernizacije Dunda Maroja u HNK propao na osnovnoj materiji – jeziku baštine koji je danas rezerviran još samo za ljubitelje i poznavatelje. A bez jezika teško da ima i priče, koliko god njezin autor bio naš najveći komediograf.

S druge strane, isti je redatelj, kad je zaista trebao pokazati svijest o demontaži, razbijanju strukture i potrazi za smislom, kanonske, ali i od širokih masa obožavane Bulgakovljeve Majstora i Maragarite ostavio gotovo u istom rasporedu kako stoje i poglavlja u knjizi. Iako produkcija Dramskog kazališta Gavella jest pobrala uglavnom pozitivan odjek u publike, i jedan je od institucionalnih uspjeha sezone, njezina vrijednost zapravo nije veća od ponavljanja Bitangi i princeza kazališnim sredstvima. Danas srednjoškolci, i svi oni koji nisu kad je trebalo, mogu u Gavelli pročitati Bulgakova u bitno kraćem vremenu, a u paketu dobiju i par mađioničarskih trikova.

O stvaranju kazališta ni iz čega, što nije bezazlena sintagma, više govori činjenica da su najveći, ili barem neki uspjesi u proteklih devet mjeseci izašli iz malog radioničkog rada, ozbiljna mišljenja kazališta na ljudskoj relaciji, bez obzira da li je rezultat spomenuti Lom, a donekle čak i Četvrta sestra Janusza Glowackog u režiji Sama M. Strelca, &TD-ovi Imitatori glasova Anice Tomić i Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba Olivera Frljića, ZKM-ova produkcija trilogije Ivane Sajko Medeja, Žena bomba, Europa ili KNAP-ov Smisao života gospodina Lojtrice, autorski rad Saše Anočića i ekipe s kojom inače radi u sve kvalitetnijem Kazalištu Trešnja. Lojtrica je još zanimljiviji kao rubna produkcija koju je čak i službena kultura prepoznala pa više igra po festivalima nego na Peščenici. U isti sklop, iako nominalno prošlosezonska produkcija, ulazi i ZKM-ov izlet tandema Nataša Rajković – Bobo Jelčić S druge strane, predstava za koju napomena o festivalima stoji, s nadopunom da je riječ o najboljim europskim festivalima.

U takvim je produkcijama budućnost hrvatskog i zagrebačkog kazališta, koliko se god o tome (ne) šutjelo.

Igor Ružić