Neutoljiva želja za pisanjem

Neutoljiva želja za pisanjem

Mišljenje mora nešto dozivati u prisutnost da bi se, dok se nalazi u pamćenju, uopće moglo razmatrati. Upravo to zadržavanje ono je svojstvo duha koje ga čuva od zaborava. Time se dospijeva usred Platonova mišljenja, koje otkriva duboki smisao filozofije: ona je nikad okonačiva težnja prema mudrosti

Je li Platon time što je ipak započeo pisati načelno iznevjerio Sokrata i njegov čvrst stav oko nezapisivanja zanijekao posvemašnjom suprotnošću, iako baš time i očuvao? Kad se sve živo rađa i umire, kad vrijedi samo trenutak, zapisana je riječ zapravo naginjanje k smrti. Neku misao zgodimice zabilježiti u osnovi je protuprirodno, jer zatire najdublju narav mišljenja, time što u jednoj točki nasilno zaustavlja bujicu koja slobodno i uvijek neprekidno teče – tekst Grka ne poznaje interpunkciju. No, unatoč tomu što mu dijalozi opominju na nedostatnost i problematičnost pisane riječi spram živog usmenog filozofiranja, u Platona je neutoljiva želja za pisanjem.

U ljubavnom sjedinjenju s onim najvišim, filozof ima rađati iz tog dodira, a ne tek motriti istinsko biće. Rađajući bitni karakter sve spoznaje označava za nju nužno potrebno vječno začinjanje iznova. Stoga nije nimalo slučajno da Platon svoje dijaloge tvori ponavljajućim izvješćem i sjećanjem onoga što je spomena vrijedno: majeutička moć ovih razgovora kretanje je samog filozofiranja. Jer, samo za ono božansko vrijedi da je uvijek naprosto. Za razliku od toga, čovjek nije sazdan na taj način izvanvremenog i potpunog ostajanja u sebi, nego biva tek neprestanim preporađanjem. Uzrok te žudnje za rađanjem je to što smrtna narav želi po mogućnosti biti uvijek, a mišljenje to može jedino stalno obnavljajućim uspostavljanjem novog pamćenja umjesto onoga u zaborav odlazećeg.

Mišljenje mora nešto dozivati u prisutnost da bi se, dok se nalazi u pamćenju, uopće moglo razmatrati. Upravo to zadržavanje ono je svojstvo duha koje ga čuva od zaborava. Mnemosina, božica prisjećanja i očuvateljica od zaborava majka je svih muza.

Time se dospijeva usred Platonova mišljenja, koje otkriva duboki smisao filozofije: ona je nikad okonačiva težnja prema mudrosti. To je temeljna razlika vječnog božanskog i ljudskog, koje je neuklonjivo pogođeno ništećom moći vremena, a od čega ga tek do neke mjere i do nekog trena očuvava upravo Mnemosina.

Nalog boga Sokratu da tvori glazbu kao i njegov odgovor da je filozofija najveća glazba kazuje upravo to i ništa drugo. I u filozofiji riječ je o uvijek iznova zaživljujućem preporađanju, baš kao i u glazbi. Svaki logos nastaje tek putem neprestano obnavljajućeg rađanja; čak i napisana riječ jest tek kad je u duši iznova dovedena do postojanja.

Samo dan nakon dogođena razgovora, Sokrat nanovo prepričava cijeli dijalog. Dodatno čitanje toga onda je branje i sabiranje, kako sebe sama pri čitanju tako i onog jedino bitnog. Mi živimo i prokrvljujemo tekst tako što on izvire putem nas. Za ono čitano to je jedina prigoda mogućeg života i pojave u istini. Na taj način i sam dijalog živi svoj vlastiti život, kao bitni dio cjelokupnoga spleta života, dok kroz čitatelja rađa nova djela i obitava poput duha i duše. Doda li se tomu da je svaki takav pothvat povod za druga djelovanja, nabačaje i misli, da sve što se dogodilo nerazrješivo stoji povezano sa svime što će se ikada dogoditi, tada je upravo ta prava, pokrećuća besmrtnost ukorijenjena i ovjekovječena u svekolikoj svezi bića.

Da bi taj događaj doista bio velik, mora se dogoditi dvoje: veliki smisao onoga koji to izvodi i duboki smisao onih koji to doživljavaju. Samo tako što se doista i na svaki način darujemo tekstu može on živjeti dalje. Vrijeme u kojem pisano djelo pred nas iznosi ono bitno, uzima čitatelja i slušatelja u naporni zahtjev sudjelovanja i sustvaranja, pri čemu se polučuju nova izvršenja pisanoga teksta kroz moć misli i slika. To je čudo pisma. Ispunjenje toga su dijalozi, kao jedna mogućnost pravog života uopće.

Glazba za svagda ostaje u istom obliku i čak joj zvučeći smisao raste. I Platonova Diotima navodi Homera i Hesioda i njihovu besmrtnost u slavi. Tu se sastaje kritika pisma i Platonovi dijalozi kao pismena fiksacija filozofije s jedne, i besmrtnost slave koju postižu filozofi i pjesnici s druge strane. Tako stvorena djela žive vazda ne kao mrtvo slovo na papiru, nego kao duhovni izdanci Mnemosine.

Tekstovi su grčkih tragedija poput partitura, naznaka za ozbiljenje putem izvedbe, a u potpunosti i navlastitom bogatstvu mogu se suživjeti tek kad se ima totalitet trodimenzionalnoga jezika od riječi, glazbe i plesa. Tako je i pri susretu s jednim misaono, jezično i stilski preobilnim djelom poput Platonova dijaloga: on se naprosto ne da svesti na ono izrečeno i napisano. Čitati ga znači s njime zajedno misliti ono što je u jedinstvenu tkanju teksta sačinilo sebi primjeren način obitavanja. To isto prigodno se nasljeduje u drugom mišljenju, pri čemu se ponešto jasno i propušta, ali u misaonom preporađanju istovremeno raste bogatstvo i neiscrpiva višeslojnost moguće drugosti. U raznolikosti drugog čitanja nudi se isti, a ujedno nov život, uvijek različito razabiranje smisla i mišljenja. Dijalog koji je navodno prošao zapravo je događanje i zbivanje, a i naše je razumijevanje i doživljavanje dio tog obuhvatnog zbivanja.

Ne samo to. Već je i svaki jezični izraz onoga mišljenog spram njega samog nešto drugo. I samo mišljenje također je uvijek već nekako drugo i novo. Naime, ukoliko su misaoni putovi koji smjeraju na ono jednom već mišljeno pri svom ishodištu bitno mnogi i različiti, tada je i mišljenje onoga istog već preporađajući prijenos. Naprosto nema bitnoga teksta koji ne bi morao, da bi uopće i istinski bio, uvijek iznova zaživljavati u novom i drukčijem iskustvu mišljenja i razgovora.

Berislav Podrug