Misija glazbe, života i smrti

Misija glazbe, života i smrti

Iza svega ostaje sjećanje: na misiju, na film i na nezaboravnu glazbu Ennia Morriconea

Partitura filma Misija (1986) označila je početak američkoga priznanja skladatelju Enniu Morriconeu, koji je, unatoč kreativnim zahvatima u brojnim partiturama europskih i američkih filmova (najpoznatije su partiture za filmove Sergia Leonea kao Dobar, loš, zao, Bilo jednom na Zapadu i Bilo jednom u Americi), u Sjedinjenim Državama bio neprepoznat do 58. godine života. Partitura za film Misija donijela mu je nominaciju za nagradu Oscar te nagradu Zlatni globus. Misija je također povod da proslavimo počasnoga Oscara koji je ove godine Morriconeu dodijelila Američka filmska akademija.

Pripovijedajući tragičnu, ali istinitu pripovijest o misiji isusovaca na granici Argentine, Paragvaja i Brazila u plemenu Guarani 1750, redatelj filma Misija Roland Joffé govorio je o povijesti, politici i aktualnim događajima. A oni su utjecali na glazbu. Prema Morriconeu, odluke u partituri »uvjetovali su … isusovci koji su donosili svoju civilizaciju i vjerovanja u Južnu Ameriku, a donosili su i glazbu na koju su bili navikli. Instrumenti koje su donijeli da bi učili Indijance bili su instrumenti Zapadne Europe. Dalje, jedan od dva protagonista svirao je obou. A bila je tu i glazba samih Indijanaca...«

Prizor misionara oca Gabriela koji u prašumi svira obou jedan je od onih koji je vječno zabilježen u memoriji ljubitelja filmske glazbe. Svjestan da je okružen Indijancima, Gabriel svira uznemireno, ritmički nestabilno, gotovo izmišljajući melodiju koja će poslije postati glavnom temom filma. No Indijanci ga pozorno slušaju. I premda jedan ljutito lomi obou i baca dijelove u vodu, drugi je spašava iz vode pokušavajući spojiti dijelove. Indijanci su začarani glazbom kao što je otac Gabriel začaran njihovim svijetom.

Gabriel je kršćanstvo širio uz pomoć glazbe. Osim što je svirao obou, svirao je i druge instrumente. Zato su njegovi Guarani u filmu prikazani kao majstori glazbe: pjevaju crkvene pjesme na latinskom jeziku, grade zapadnoeuropske instrumente i izvode glazbu koja u sebi kombinira civilizacijske i folklorne elemente. I za skladatelja je Misija bila raj. Osim što je kombinirao elemente neobaroka, neorenesanse i neoromantizma, elemente crkvene, domorodačke i klasične glazbe, Morricone je tražio da pjevači pjevaju neujednačeno, ali čisto, poput darovitih amatera koji još ne znaju pratiti sigurnu ruku dirigenta. Sve je to dovelo do iznimnih izvedbi crkvenih napjeva – Ave Maria, Te Deum, Vita nostra i Miserere – koje pjevaju prostodušni i jednostavni Guarani.

Početak filma neobične je, fragmentarne strukture. Vizualna trodijelnost (kardinalovo pismo / misionarova smrt / dolazak novog misionara) samo je uvod u zvukovnu trodijelnost: unutarnji monolog kardinala početak je logičnoga niza: ljudski glas – šum – glazba. Drugi dio započinje smrću misionara: zaglušni zvuk vodopada pripada prizoru u kojemu Indijanci, očito nezadovoljni nametanjem tuđe religije, prepuštaju svećenika slapovima. Tek u novom kadru (treći dio) pojavit će se glazbena tema koju je Morricone, nadovezavši se na zvuk prirode iz prethodnoga kadra, nazvao Vodopadi, koju William Darby i Jack Du Bois u knjizi American Film Music nazivaju temom isusovaca. Ta se glazbena tema povezuje s dolaskom novog misionara (anđela?), koji će Indijancima promijeniti život, ali im, u svojoj dobroti, također donijeti smrt.

Tek će ovdje postati jasno koliko je partitura melodična i koliko je glazba važna za filmsku priču. Tema isusovaca jedina je važna glazbena tema koja ne nastoji prodrijeti u filmski prizor. Njezini lirski obrisi odaju skladatelja: osim tipična, ali blaga i nenametljiva morikoneovskog zvučanja, tema isusovaca malim opsegom i ritmičkom ujednačenošću podsjeća na jednostavnost crkvenih napjeva, a zbog drvene frule koja je izvodi povezuje se i s domorocima i kvaziprizornim zvukovima maloga motiva egzotične drvene frule s početka filma. Sve ostale glazbene teme prirodno izranjaju iz prizorne glazbe. Gabriel najprije svira obou, a zatim tema oboe postaje znak za misionare – najviše za Gabriela, ali i za plaćenika i trgovca robljem Rodriga Mendozu, kojemu uza zvuk te teme Indijanci opraštaju njegovu nemilosrdnost. Gabrielova tema također obilježava neposluh prema instituciji kojoj pripada, označava razilaženja u mišljenjima između Gabriela i Rodriga, a na suptilan način i smrt svoga tvorca – oca Gabriela. Gabrielovi Guarani ne prihvaćaju kršćanstvo zbog vjerskog uvjerenja, nego zbog povjerenja misionaru. A on je to povjerenje stekao uz pomoć glazbe. Zato nije čudno da domoroci sviraju violine i da strastveno pjevaju crkvene pjesme. Ave Maria, koju pjeva indijanski dječak izaziva velike polemike među crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima. A kada je u improviziranoj crkvi pjevaju Guarani, sveta glazba sa sukusom primitivnoga toliko je uvjerljiva da čak i portugalski vojnici stoje zapanjeni pred selom koje trebaju uništiti.

»Nitko to ne želi učiniti«, rečenica je koju izgovara jedan vojnik, ali... Za smrt Guarana i uništenje misije iznad vodopada nitko nije kriv. Ni sam kardinal ne usuđuje se prekršiti zapovijed: krše je tek njegovi podanici – isusovci koji su životom toliko srasli s Guaranima da su ih spremni slijediti čak i u smrti.

»Osamljena violina koja pluta u rijeci i koju pronalazi dijete podsjeća na obou koja je na početku filma također spašena iz vode…« pišu Jack Darby i Williams Du Bois. Autori se dive uporabi glasova koja ne odgovara ni jednom holivudskom klišeju, čija posebnost podsjeća na status vječnosti koju su svećenici i Guarani osigurali svojim činom. Čini se da glazbene različitosti – Gabrielove teme koja niče iz pjesme Ave Maria najavljujući Gabrielovu smrt, teme Vita nostra, koja javlja da je i nakon smrti život, i dječjega glasa koji izvodi temu isusovaca u maniri latinskog Miserere – ipak nisu toliko velike. Povezuje ih jedinstven stil skladatelja koji je svakoj glazbenoj vrsti dao element prepoznatljivosti: melodičnost, instrumentacijsku inventivnost, ritmičku raznolikost te nadahnuće koje u glazbenom jeziku kasnoga romantizma povezuje niz stilova. Iza svega ostaje sjećanje: na misiju, na film i na nezaboravnu glazbu Ennia Morriconea.

Irena Paulus