MERDA D’ARTISTA i SVETO TROJSTVO

MERDA D’ARTISTA i SVETO TROJSTVO

Od početka avangarde strategija šoka davala je rezultate, ali se s vremenom publika senzibilizirala na provokativne umjetničke akcije

Umjetničko se djelo, kao estetska kategorija, teško može pretvoriti u vrijednost izraženu materijalnim sredstvima, odnosno novcem. S druge je strane poznato kako su se neka vrhunska umjetnička djela svojedobno prodavala u bescjenje, a danas im se vrijednost kreće u desecima milijuna dolara. Među mnogobrojnim primjerima iz povijesti umjetnosti svakako je najpoznatiji onaj Van Goghov. Ironijom sudbine tragični Vincent za života nije uspio prodati sliku (osim jedne zahvaljujući spletu okolnosti), a danas se milijarderi otimaju o njegova djela. Je li posrijedi istančan ukus kupaca, kolekcionarska strast ili naprosto dobro uložen novac? Stara se izreka potvrđuje u praksi – najbolji je slikar mrtav slikar.

Nedavno je svjetsku javnost zaintrigirala činjenica da je milijunsku cijenu na aukciji postiglo zasigurno najbizarnije djelo u umjetničkoj praksi 20. stoljeća –Manzonijeva konzerva na čijoj je naljepnici umjetnik odštampao Merda d’artista (Govno umjetnika).

U slučaju ovog umjetničkog djela ne možemo govoriti o estetskoj kategoriji, za razliku od drugih Manzonijevih djela kao što su monokromne, bijele Drapirane slike.

Manzoni je umro 1963, kada mu je bilo samo trideset godina. Bio je zanimljiva, provokativna stvaralačka personalnost. Prodajom Umjetnikova govna ponovno se aktualiziralo staro-novo pitanje: što se može smatrati suvremenim umjetničkim djelom, odnosno što se sve može danas plasirati kao umjetnost?

Prošloga je mjeseca bristolski umjetnik Banksy napravio zahodsku repliku Stonehengea, čuvenoga kamenog svetišta izgrađena 2600 godina pr. Kr. Očito razočaran ravnodušnošću publike engleski je autor želio izazvati naknadne reakcije izjavivši kako je to njegovo djelo zapravo hrpa govana.

Mogu li se takvi i slični projekti, koji su sve dosadniji i neinventivniji, plasirati kao umjetnost od vrijednosti, koju, eto, publika nije kadra razumjeti? To je preširoko pitanje da bismo se u ovoj prilici bavili njime uz podastiranje stajališta pro et contra. Od početka avangarde strategija šoka davala je rezultate, ali se s vremenom publika senzibilizirala na provokativne umjetničke akcije. Tako se prije tridesetak godina publika više čudila nego zgražavala na akcijama Paula McCarthyja, koji je pod utjecajem lucidnoga Yvesa Kleina svoje tijelo poistovjetio s Kristom i po njemu razmazivao kečap, a gaće izložio kao sliku. Iza svega ipak ostaje postavljeno pitanje: po čemu se istinsko umjetničko djelo (koje se osjeća i spoznaje, da upotrijebimo termine kojima se služe filozofi umjetnosti), dakle, po čemu se takvo umjetničko djelo razlikuje od onoga djela kojemu se atribut umjetničko ne prepoznaje niti osjeća, nego se mora aplicirati? Ostanimo u sferi fekalija.

U slikarstvu sve može biti motiv, pa i ljudski izmet kao, primjerice, u djelima Salvadora Dalija ili Gilberta i Georgea. Ali, slikarska verzija izmeta uključuje likovnu artikulaciju, estetsku komponentu, koje to djelo čine umjetničkim činom. Ono se sagledava kao kreacija, dobra ili loša. Dakle, makar bila riječ o izmetu, djelo mora sadržavati stilsku karakteristiku.

Što nam, međutim, nudi konzerva neinventivnoga oblika s naljepnicom Merda d’artista, brojem serije i potpisom autora? Osim općeg intelektualiziranja, dakle konceptualne potpore koja tu bizarnost održava na umjetničkom životu, može se govoriti o značenju njezina sadržaja, koji je svakako poticajniji od njezine forme.

O izmetu se može govoriti u smislu simboličke ili alkemističke dimenzije te ljudske izlučevine. Međutim, kao što je poznato užem krugu javnosti, jedan je američki kolekcionar od znatiželje uzeo nož i otvorio poklopac Manzonijeve konzerve koju je posjedovao. I, gle čuda. Umjesto konzervirana umjetnikova izmeta našao je smotane žice, nekoliko vijaka i otpatke nekog bezvrijednog materijala.

Je li riječ o još jednom primjeru gdje se umjetnik narugao kritici i publici vukući ih za nos, provocirajući njihovu svijest, ukus, svjetonazor?

Je li simbolika koncepta rada Merda d’artista, zamjenjujući svjesno biološku zbiljnost izmeta, konzumentima umjetnosti ponudila zapravo artističko govno kao idejni proizvod umjetnika, a ne kao proizvod velike nužde.

Govno, dakle, nije u konzervi – konzerva je umjetničko govno. Tako se lucidnom prevarom nevidljivi sadržaj pretvorio u vidljivi oblik, što ideju izmeta poistovjećuje s objektom. Stoga, kolekcionar misleći da posjeduje konzervirani izmet zapravo već drži umjetnikovo govno u ruci.

Da je Piero Manzoni živ, sigurno bi bio zadivljen koliku cijenu postiže njegov izmet. Ono što pripada u domenu makinacije svjetskoga tržišta umjetninama uspjelo je enormnim novčanim iznosom potvrditi vrijednost licitiranog objekta. Tako je u Manzonijevu slučaju uspješno uspostavljeno ono što britanski kritičar M. Collings naziva svetim trojstvom: novac, govno i umjetnost.

Dimitrije Popović