LJETNO KINO

LJETNO KINO

Nekada davno u svakom našem gradu postojalo je ljetno kino.

Bilo je to baš u doba velikoga napretka filma, kad se pojavilo široko platno. Ali, inače je tehnika bila mnogo slabije razvijena nego danas. Televizora je tada bilo malo, a videouređaji nisu ni postojali, pa se tako film mogao pogledati samo u kinu. Istodobno, nije još bilo ni klimatizacije, te je zato u dvoranama bilo vruće i zagušljivo. I tako su se onda pojavila ljetna kina: redovi stolaca poslagali bi se na posebno izrađenu asfaltnu platformu, na odbojkaško igralište ili u najobičnije dvorište; naprijed bi se rasteglo platno, otraga bi se improvizirala projekcijska kabina, i tako su se filmovi gledali uz ugodan dašak večernjega lahora, mnogo ljepše i udobnije nego u dvorani.

Jest, bilo je ugodnije, ali bilo je i posve drukčije. Doživljaj filma tu je tražio više koncentracije i donosio sasvim nova značenja. Jer, u ljetnom kinu čovjek nije bio odvojen od svakodnevne zbilje kao u dvorani, nego je bio u nju uključen. Kad bi samo malo svrnuo pogled s ekrana, ugledao bi prozore obližnjih kuća, iza kojih je gorjelo svjetlo i motali su se ljudi. U uši mu je ulazio zvuk gradskoga prometa, zvižduk vlakova s pruge, dovikivanje prolaznika. A kad bi mu pažnja posve popustila, bio bi svjestan da otraga, na stablima iza projekcijske kabine, čuče balavci koji s grane gledaju film jer nemaju novaca za kartu.

Ukratko, ono što se prikazuje na filmu bilo je nekako pomiješano s okolnom zbiljom, koja je stalno prijetila da razbije filmsku iluziju. I, često ju je i razbijala: ako nikako drukčije, onda tako što je čovjek pamtio da mu je usred najdirljivije ljubavne scene dopro do nosnica miris podgrijanih punjenih paprika, ili da je za vrijeme revolveraškog obračuna začuo s ulice pjevanje poznatoga lokalnog pijanca.

Tako smo s vremenom shvatili da mirisi i šumovi grada ne kvare film, nego da ga dopunjuju. Stekli smo naviku da obraćamo podjednaku pažnju na ono na ekranu i na ono oko njega, i da i u jednome i u drugome uživamo. Dapače, kako smo bivali sve iskusniji, tako smo uviđali da je doživljaj potpun istom onda kad se film gleda u ljetnom kinu. Nije to, doduše, bio doživljaj filma, nego doživljaj ljeta: ono je bilo cjelovito tek uz taj film i uz instituciju ljetnoga kina.

Objasnilo nam se da i samo ljeto nije ništa drugo nego ljetno kino. Da se kino ne zove ljetno zato što se u njega ide ljeti, nego zato što se u njemu prikazuje ljeto samo. Tako nam je pomalo postalo važnije ono što smo mogli vidjeti i čuti oko platna od onoga što smo vidjeli i čuli na njemu. Širili smo svoj doživljaj u prostoru i u vremenu. U prostoru tako što smo ljetno kino – i sebe u njemu – vidjeli kao dio velikoga filma što obuhvaća i naš grad i njegovu okolicu i cijelu zemlju, prikazujući mnogo radnji odjednom. A u vremenu tako što smo razdoblje od lipnja do rujna stali promatrati kao film i onda kad nismo bili u kinu. Vidjeli smo ga kao sjajni sinemaskop koji se stalno vrti pred našim očima, sa svojim kupalištima, tržnicama, prometom, jelima, požarima, ljubavima, cvrčcima, utopljenicima, vidjeli smo ga kao stalnu projekciju u kojoj i sami ponekad sudjelujemo, ali koja nikako ne može prestati.

Bila je velika sreća ući u ljetno kino, jer uvijek je bila gužva za karte, a svi su filmovi bili lijepi. A tako je ostalo i do danas: na vratima ljeta uvijek treperimo od uzbuđenja i uvijek imamo osjećaj da smo nešto veliko postigli time što smo ga se domogli. I uvijek se spremamo gledati veliki film u boji koji nikako ne prestaje i obuhvaća i nas.

*

Jedan za drugim slijeću avioni na aerodrome uz more: u Pulu, na Krk, u Zadar, u Split, na Brač, u Dubrovnik. Golema bijela beštija pojavi se iza sivoga brda, a onda, postajući sve veća, pomalo zaklanja dobro poznate vidike, da bi se tek na zemlji oglasila rikom i grmljavinom.

Otvaraju se vrata, pa iz aviona izlaze bljedoliki putnici, i već na stubama duboko udišu miris lavande i smilja, i sa zanimanjem gledaju oko sebe. Iznad njihovih glava, iz aviona izlijeće muha koja je u zrakoplov zalutala još u Kopenhagenu, pa zuji zrakom, i ona izbezumljena tim južnim zrakom. Prelijeće žičanu ogradu i spušta se na šešir čovjeka koji u svom vrtu u Kaštelima zalijeva pomidore.

Taj čovjek muhu ne osjeća, ali svejedno znade da je njegov vrt postao dio svijeta. Jer, na zrakoplovima su natpisi svjetskih kompanija, a iz njihove utrobe izlaze ljudi koji govore stranim jezicima. Ti su ljudi još do prije sat ili dva bili u Engleskoj, u Njemačkoj, u Rusiji, negdje gdje je sasvim drukčije nego ovdje, gdje se drukčije govori, jede, odijeva i misli. A on se tu u Kaštelima mirno bavi tim svojim vrtlom, na samo sto metara od tih ljudi. I ne miče se nikamo, davno nije bio ni do Splita. A to mu i ne treba, budući da svijet dolazi k njemu. I, osjeća taj čovjek odgovornost: tu, na korak od velikog svijeta, i njegov vrt postaje svjetski vrt, i njegove pome svjetske pome, a on sam postaje svjetski čovjek. Ljeti se sve miješa i dodiruje, i da mu tkogod kaže da je muha na njegovu slamnatom šeširu zapravo danska muha, on se ne bi nimalo iznenadio.

Uostalom, možda muha i nije danska. Možda je ona jutros izbezumljeno uletjela u avion u Splitu, ne znajući ni sama što traži, možda je po zrakoplovu zujala sve do poslijepodneva, i možda se sad napokon vratila kući. Jer, eno, u zrakoplov upravo ukrcavaju putnike koji su završili ljetovanje, i koji se na stubama nostalgično osvrću da bi još jednom udahnuli miris lavande i smilja. Iznad njihovih glava u avion ulijeće muha (ne ona ista, nego druga), koja će za nekoliko trenutaka otputovati, i za dva sata naći će se u Londonu. Možda ondje izleti i ostane, a možda se i vrati na svoje staro mjesto, na šešir onoga čovjeka što u Kaštelima zalijeva pome.

*

Ljeto je šarena havajska košulja. Čovjek ujutro pogleda kroz prozor, i vidi da ju je već obukla zemlja, pa mu ne ostaje drugo nego da je odjene i sam. Havajska košulja sili čovjeka na veselje i neozbiljnost i uvjerava ga da će to stanje trajati zauvijek.

Najviše u to vjeruju mala djeca, koja hodaju samo u gaćicama, a sve drugo daje im ljeto: dok se motaju kraj obale, voda šara njihovu havajsku košulju zelenim i plavim mrljama. Nešto su oprezniji odrasli: oni ostaju u potkošuljama dok jedu lubenicu ispod oraha, a ljeto im, prolazeći kroz krošnje, navlači košulju sa žutim i zelenim mrljama. Najoprezniji su poslovnjaci, koji ostaju u gradu, pridavljeni kravatama, premda i njima sljeduje havajska košulja, čim se samo malo približe prozoru i čim odbljesci sa staklenih pročelja susjednih poslovnih zgrada obave svoj posao. I jedni i drugi i treći vjeruju u trajnost te odjeće, ovisno o stupnju svoje golotinje. Djeca, koja su odjevena, takoreći, samo u ljeto, vjeruju da će to trajati vječno. Odrasli, koji imaju potkošulje, znaju da će ljeto jednom proći, ali im se čini da će to biti u dalekoj budućnosti. Poslovnjaci, koji nisu ni otišli na ljetovanje, stalno gledaju na kalendar i znaju da je havajska košulja tek privremeni kostim.

Na taj kostim nisu pristali starci. Njima ljeto nije uspjelo odjenuti šarenu košulju, jer oni su sve vrijeme hodali u sakoima, u prslucima, sa šeširima na glavi. Oni ne samo da su znali da će sve proći, nego su znali da je to isto kao da je već i prošlo.

Kao što doista i prođe. Najprije zemlja nešto učini sa svojom havajskom košuljom: navuče preko nje žuti, pa potom crveni pulover, a onda ostane u crnom kaputu. Potom je i ljudi polako odbace: djeca uskoče u traperice, odrasli navuku veste, poslovnjaci posegnu za sakoima. Samo starci ne učine ništa, jer oni tada dođu na svoje.

*

Čim se probude, prije nego što otvore oči, pale radio. Radio emitira zabavnu glazbu, reklame, nagradne igre, razgovore s rašljarima i pjevačicama, izvještaje s tržnice. Govori i o temperaturi zraka, o temperaturi vode u moru, rijeci ili jezeru, reporteri se javljaju s gradskih ulica, s planina, sa sportskih terena i s brodova na pučini. Radio svira po cijeli dan.

A oni što ga pale još u postelji ne slušaju ga pažljivo, nego tek s pola uha. Nije njima važno kolika je točno temperatura mora, važno je da i temperatura i more postoje. Nije im važno pošto su marelice na gradskoj tržnici, važno je da su i marelice i tržnica još na svom mjestu. Nije važno koji je pjevač izdao ploču, važno je da su tu i ploče i pjevači. I važno je da sve to postoji odjednom.

Ležeći u krevetu s radijom pokraj uha, čovjek može zamisliti istodobnost svega: vrevu tržnica, repove na trajektima, sjenu pred kafićima, vjetar na planini s koje se javljaju izletnici, plavilo pučine gdje netko roni za amforama, jaru teniskih terena na kojima treniraju juniori, prašnu cestu na kojoj čeka policijska patrola, pune autobuse kojima se seljanke s cekerima vraćaju s tržnice u svoja mjesta. Može zamisliti kupače kako se mažu kremom za sunčanje, vlakove kako kreću s užarenih postaja, djecu kako uče plivati u malom bazenu, majstore kako popravljaju klima-uređaje, veslače kako iznose čamac iz hangara. Sve to postoji odjednom i sve je važno, jer o svemu radio izvještava.

Radio lijenomu spavaču prenosi cjelinu ljeta, i uvjerava ga da je ljeto tu, da se može uzeti i trošiti, ali da je nepotrošivo. Nabrajajući što sve ljudi čine – kako se zabavljaju, što uzimaju od ljeta – radio daje slušatelju priliku da provjeri što je sam činio, kako se zabavio, i što je od ljeta uzeo. Radio mu govori o dalekim potresima i željezničkim nesrećama, o rasprodaji sandala, o raku prostate, o kreditima, o tučnjavama i o kolonama na cesti. A sve to omotava u temperature, u tlakove, u vlažnost zraka, u čvorove i bofore, i sve postaje jednako važno, sve postaje ljeto i sve postaje dobro. Zato slušatelj ustaje iz kreveta poletno i sa spoznajom da je ljeto nadohvat ruke, i da se ne mora ni izravno trošiti: dovoljno je tek slušati o njemu na radiju, pa da čovjek potpuno uživa. Ljeto je posvudašnje i posvemašnje, sve je njime prožeto i to u njemu najbolje.

Tako to ide sve do večeri. Radio svira i govori po cijeli dan, i svuda prati onoga tko se s njim jutros probudio: u autu, na plaži, u kafiću, na klupi pokraj mora. Radio javlja da ljeto radi, da se ne gasi kao što se ne gasi ni radio. Vrte se kotači ljeta i slušatelj ne treba da se ništa brine, jer je uključen, i jer je više nego ikad blizak ostalim ljudima. To je glavna novost o kojoj ga radio obavještava.

Radio pomalo postaje najjači svjedok da ljeto postoji, da se sve njegove aktivnosti nepomućeno odvijaju. Radio emitira izravni prijenos ljeta, a taj se prijenos mora neprestano slušati. I zato se često događa da se slušatelj uspava uz zvuke radija, ne usuđujući se da ga ugasi, pa radio svira cijele noći, a spavač uz njega spava. Jer, dok je padao u san, učinilo mu se da će, ako ugasi radio, ugasiti i ljeto samo.

*

Traje promjena zraka u torbama i u koferima. Po cijelu godinu oni leže na dnu ormara, na vrhu police, u špajzi ili u djevojačkoj sobici, i čekaju ljeto. Obitelj malo putuje, pa torbe i koferi provode jedanaest mjeseci omotani u plastiku, na suhom i tamnom mjestu. A onda izađu, i oko njih se počnu događati čuda.

Jer, kad ih ukućani otvore – kad povuku duge žute patente i kad oslobode bravice koje veselo škljocnu – iz torba i iz kofera zapahne ih miris prošloga ljeta. Odjednom im se sve vrati, i čini im se kao da su opet u Vrboskoj, gdje su iz te torbe i iz toga kofera vadili čisto rublje, kreme za sunčanje i knjige, a u njih stavljali simpatične oblutke, grančice smilja i školjke. Odjednom kao da su godinu dana mlađi, jer sve se to sačuvalo ondje, na dnu torbe ili kofera. Pa čak ako odande ne zamiriše ni lanjska kozmetika ni lanjske alge ni lanjski lijekovi, nego ako se osjeti samo miris lavande kojim smo poprskali dno prije nego što smo torbu ili kofer spremili u špajzu, opet će to biti miris prošloga ljeta. Dapače, bit će to i zrak prošloga ljeta, kao da torba ili kofer služi kao vremeplov.

A kad se malo bolje pogleda, možda doista i služi. Jer, ako mi u njima na početku svakoga novog ljeta nađemo tragove onoga starog, onda ti tragovi možda i jesu glavni sadržaj koji se u torbama i koferima prenosi. Nisu, dakle, važne ni naše natikače ni naše naočale za sunce ni naši ručnici i rajfovi, važan je taj zrak prošloga ljeta što ga, otvorivši torbu ili kofer, puštamo da izleti u ovaj ovogodišnji srpanj kao što bismo pustili pticu iz krletke. Zato naše torbe i koferi možda i ne služe za putovanje prostorom – odavde do mora – nego za putovanje vremenom: od ljeta do ljeta, od godine do godine, i uopće životom.

*

Na pustoj rivi, na ulicama gradića, na seoskom putu, susreću se u zoru oni koji još nisu legli i oni koji su već ustali. Jedni se vraćaju s plesa, s kartanja ili s ljubavnoga sastanka, a drugi su krenuli u ribolov, u vinograd ili na tržnicu. Jednako su podbuhli, jedni od spavanja, drugi od nespavanja: oči su im sužene, a kapci natečeni dok se gledaju u jutarnjoj rasvjeti i dok jedni drugima kimaju glavom. I, da nema odjeće, ne bi se ni razlikovali: oni kojima još traje noć odjeveni su u bolju, večernju robu, a oni kojima je već počeo dan imaju na sebi običniju, radnu.

Nebo je na istočnoj strani ružičasto, na zapadnoj strani zelenkasto. Jedni jutarnji prolaznici navlače ga preko glave kao pokrivač, da se još ne razdani, a drugi ga dižu visoko kao zastor u spavaćoj sobi, da bude što više svjetla. Osjeća se lagani vjetrić s mora ili s brda, miriše odnekud svježi kruh, riba ili kava, a oni se susreću i kimaju jedni drugima glavom, a zatim se udalje, brzo i nepovratno, kao zvijezde u nebeskom prostranstvu.

Jer, njih ne dijeli prostor, nego vrijeme. Jednima je još nedjelja, a drugima već ponedjeljak. Oni nedjeljni još nose u glavi noćašnje riječi, noćašnje misli, noćašnje piće, njima se ova zora izravno nadovezuje na ono što su doživjeli jučer popodne. Sve ovo sad – i ovaj jutarnji vjetrić, ovo sunce što upravo izlazi – za njih je dio nedjelje, i tako će zauvijek ostati. Ni o ovom jutarnjem susretu oni nikad neće moći misliti drukčije nego tako kao da se dogodio u nedjelju. Da bi im otpočeo ponedjeljak, oni moraju najprije skinuti odjeću, oprati se, odspavati (pa makar samo sat ili dva), i tek će zatim ovo i za njih biti ponedjeljak.

A oni drugi – oni što žustrim korakom odmiču prema tržnici ili prema lučici za barke – već su odavno u ponedjeljku i nedjelja je daleko iza njih. Oni su dugo plivali i ronili po rijeci sna, oni su prešli onu granicu koja dijeli dan od dana, i njima je jučerašnja nedjelja nešto što se više nikada ne može vratiti. Zato i gledaju ove jutarnje šetače pomalo sumnjičavo: ne zato što bi im zamjerali njihov razuzdan život, nego zato što ih doživljavaju kao dio vlastite prošlosti koje se žele otresti.

Susretnu se tako, na rivi, na ulici, na seoskom putu, i jedni od njih veselo dižu zastor noći da bude dan, drugi umorno navlače zastor noći da još ne svane. Oni su kao oni otoci na Pacifiku gdje prolazi vremenska granica: tako su blizu jedan drugome, a žive u dva različita dana – jedan u nedjelji, drugi u ponedjeljku – i nikad neće moći biti skupa.

*

U podne, u vinogradu na obronku, djeca sjede u sjeni oraha i gledaju u daljinu. U daljini se vide plavkasti obrisi brda, dva jablana na obzorju i beskrajna žitna polja, žuta i ustreptala od jare. Nakon što su se najela voća, nakon što su se napila vode, nakon što su se naigrala čobanskih igara, djeca sjede pod orahom i gledaju titranje daljina koje u podne doseže vrhunac.

I planina, i jablani, i žitna polja, sve to treperi pravilno, sitno, brzo, kao u groznici, a opet bez tjeskobe i nervoze, treperi uporno, uvjerljivo i dugo. Djeca ne mogu odvojiti oči od toga titranja. I, svašta im dolazi na pamet.

Krajolik treperi onako kako trepere stranice kamiona koji stoji na mjestu s upaljenim motorom, kad je čovjeku koji govori na tom kamionu glas isprekidan, i kad mu i sve što gleda također titra pred očima. Djeci se čini da ispod krajolika, negdje u dubini, rade nekakvi strojevi i da su to što sad gledaju njegove vibracije. To mora da su postrojenja za grijanje, ili možda uređaji koji iz dubine tjeraju voćke da rastu, rijeke da teku i sunce da se kreće po svodu. Ti su strojevi jaki, a u doba kad oni najjače rade – u podne – dolazi do vibracija koje je sad moguće vidjeti. I, djeca zure kao očarana.

Dok tako zure, postaju svjesna vlastitoga gledanja. Jer, postupno im postaje jasno da to treperi užareni zrak i da se slika krajolika lomi, te se zato čini da on vibrira kao da će svaki čas eksplodirati. Ali, ako zrak vibrira, i ako se nama čini da krajolik treperi, onda mi i ne gledamo stvarni krajolik, nego gledamo njegovu sliku. Tu sliku može iskriviti štošta osim usijana zraka: može je promijeniti i stanje naših očiju, i naše raspoloženje, i naše misli. Između nas i krajolika stoji tko zna koliko posrednika, i premda nam se taj krajolik sviđa, mi ga nikad ne možemo dosegnuti.

Osim na jedan način: tako da se s njim uskladimo, tako da i mi počnemo skupa s njim treperiti. I, djeca u sebi osjećaju želju da upravo to učine. Osjećaju da je njihovo srce – brzo, ustreptalo dječje srce – već usklađeno s tim treperenjem, da im je s njim usklađen krvotok i disanje, da im se kapci sklapaju i rasklapaju u skladu s titranjem krajolika. Ostaje, dakle, još samo malo, treba učiniti još neznatan napor, pa da se sve poklopi. I, djeca počinju svirati u travke stisnute između palaca na rukama: pušu u njih, i travke puštaju titrav, prodoran zvuk.

Taj je zvuk – po svojoj frekvenciji, ali i po svojoj boji – sasvim u skladu s tim ljetnim krajolikom i s njegovim vibracijama. Djeca sviraju u travke, i cijeli vinograd odjekuje, i odjekuje krajolik, daleko, čak do žitnih polja, jablana i plavkastog brda.

*

Kad se u suton na šetnici uz more pojavi mlađi čovjek u bijeloj košulji i crnim hlačama, turisti ga veselo pozdravljaju i domahuju mu izdaleka, a on im odmahuje. I jedni i drugi znaju da će se uskoro ponovno vidjeti: dok oni budu večerali na hotelskoj terasi, on će im svirati sa svojim bendom.

Svirat će tako sve do ponoći, ili dulje, već kako je propisano. Svirat će repertoar koji je sasvim prilagođen sastavu hotelskih gostiju: malo meksikanskih pjesama ako su gosti Nijemci, malo talijanskih ako su Talijani, pa onda malo evergrina, i malo dalmatinskih pjesama, narodnih ili Runjićevih. Gosti će uz tu glazbu jesti i poslije plesati, i bit će vrlo zadovoljni, pa će se povremeno dati i u razgovor sa simpatičnim dečkima iz benda.

A neće im biti ni nakraj pameti da ti dečki nisu hotelski namještenici, pa čak da nisu ni pravi glazbenici. Inače su zaposleni na nekom sasvim normalnom poslu, kao činovnici, nastavnici, policajci, a ljeti uzmu godišnji odmor i sviraju na terasi za skromne novce. Kako jednima istekne dopust, zamijene ih drugi, i tako se za dva mjeseca cijeli bend promijeni, ostane za stalno samo šef, a to je možda baš ovaj s gitarom, u crnim hlačama i bijeloj košulji.

To što momci nisu profesionalci ne znači da sviraju loše. Obratno, glazba je najvažnija stvar u njihovu životu. Riječ je samo o tome da se oni u glazbi nisu uspjeli probiti, pa zato rade nešto drugo. Ali, inače i vježbaju i komponiraju, a i maštaju o tome kako bi to bilo kad bi dobili priliku da zasviraju na televiziji ili da snime ploču.

Da doista maštaju, vidi se negdje oko ponoći, kad se gosti prorijede i kad više nema narudžbi. Tada glazbenici počnu svirati po svome guštu: pjevač uzme izvijati i dahtati onako kako se to radi u današnjim hitovima, gitarist se upusti u neke komplicirane rifove zamišljajući da svira solo na tko zna kojem važnom koncertu, bubnjar se razmaše u najdivljijim ritmovima. U tim trenucima – kad stvar prestane biti odrađivanje posla, a postane čisto zadovoljstvo – momci vide sebe kao velike zvijezde, i zamišljaju kako je oko terase, u onim borovima, skriveno tko zna koliko televizijskih kamera i kako se njihov nastup prenosi na golemi videozid negdje tamo gdje počinje more. Tada nastoje sami sebi – a ne više gostima – pokazati što znaju i umiju, nastoje sebe uvjeriti da bi mogli biti zvijezde, i da će to i postati ako se ukaže prilika. Da i ova terasa vodi prema toj karijeri, jer i na njoj možda sjedi inkognito kakav veliki menadžer.

Dakako, za sve to treba i snage i mašte. A muzičari počinju skupljati jedno i drugo čim se zapute na terasu. Tako i onaj gitarist u crnim hlačama i bijeloj košulji, kad na šetnici uz more susretne turiste što se s luft-madracima vraćaju na večeru, zamišlja da su to posve nepoznati ljudi, da je to masovna publika koja prepoznaje njega, koji je velika zvijezda.

I od toga zamišljanja cijelu večer bolje svira.

*

Po sjenovitim gradskim antikvarijatima smrduckaju knjige. Zraka sunca dolazi kroz izlog i vidi se kako u zraku lebde sitne čestice što su se otkinule s knjiga i polako se talože na pod. Sad, kad nema kupaca da ih uznemire, osjeća se da te čestice draže dišne organe. Baš kao da su pelud koju bi kupci – kao pčele i leptiri – odnijeli na svojoj odjeći nekamo daleko i ondje nešto njome oplodili, ljeti, ne nalazeći za što da se zakvače, te čestice talože se na tlo u tuzi i uzaludnosti. Prodavači zijevaju i slušaju radio, i obraduju se svakomu tko dođe, premda znaju da taj zacijelo nije došao radi trgovine.

Jer, ti koji dolaze ne dolaze ni zato da bi kupovali, ni zato da bi prodavali, nego samo i isključivo zato da udahnu atmosferu antikvarijata, da udahnu one iste čestice što draže dišne organe i ne služe ničemu. Tim posjetiteljima antikvarijat je isto što je nekomu drugom takozvano klimatsko liječenje, odlazak u planine radi obnove životnih sila.

Jer, to su ljudi od knjige, kulturnjaci, oni što u sezoni pune auditorij na različitim tribinama, oni što ne propuštaju ni jednu književnu večer, bilo da na njoj nastupaju ili da samo slušaju. Ti ljudi, kojima se život odvija ponajviše u ritmu akademske godine ili kulturne sezone, ljeti se – u srpnju i kolovozu – odjednom osjete izgubljeni. Jer, oni u ovo doba godine nikomu ne trebaju. Škole ostanu puste, fakulteti ostanu pusti, a isto tako i dvorane gdje se drže književne večeri. A ovi knjiški moljci, koji samo na tim mjestima jesu nešto, tada dolaze u krizu identiteta: osjećaju kako više ne znaju tko su i kako nemaju nikakve svrhe u životu. Ne moraju ići onamo kamo cijele godine idu, i ne moraju činiti ono što cijele godine čine. I ne samo da ne moraju, nego i ne mogu, jer sve je zatvoreno i nitko ne treba njihove usluge. A budući da ne znaju činiti ništa drugo i ne znaju ići nikamo drugamo, odjednom zapadnu u depresiju. Svako ih ljeto iznenadi, uvijek iznova osjete uzaludnost vlastite egzistencije, bačenost u svijet, sve ono o čemu su toliko čitali i govorili, ali su to rijetko na sebi iskusili. Brrr!

I, kao što čovjek koji je dugo boravio na velikoj hladnoći utrčava u bilo kakav zatvoreni prostor da se malo ugrije, tako oni odlaze u antikvarijate. Ne nadaju se da će ondje išta zanimljivo naći, ne nadaju se ni da će susresti jedan drugoga i malo porazgovarati. Nadaju se samo da će malo pročeprkati po policama, vidjeti da one knjige koje su njima toliko važne postoje i za druge ljude, da postoje i na policama antikvarijata. Pogledat će možda i koju svoju knjigu, ako su je napisali, i tako dobiti potvrdu da i sami doista postoje.

Ali, najvažnije je od svega što će udahnuti onaj miris antikvarijata, onu atmosferu punu zaboravljenih emocija, koja je zapravo atmosfera njihova vlastitog života. Tako će im nadoći malo snage, i tako će se osposobiti da izdrže još jedno ljeto.

*

Kad dođe prodor hladnoga zraka – kad temperatura s trideset i pet stupnjeva padne na petnaest u roku od nekoliko sati – ljeto se povlači u ilegalu. Prodor je atlantski, on je tu okupator, i kao okupator nadire: uz grmljavinu i gromove, uz vjetar i kišu, naglo i bezobzirno. A ljeto je naše, domaće, i ono – kao pravi gerilac – zna što treba raditi: treba se negdje pritajiti i čekati priliku da se neprijatelju zada odlučan udarac.

I, naše ljeto tako i postupa: povlači se na mjesta gdje atlantski prodor do njega ne može. Zavlači se u neprozračene haustore, u prazne stanove, u školske učionice na kojima su prozori zatvoreni, u hodnike, na tavane, čak i u zidove, koji su topli na dodir ruke. Na tim mjestima ljeto uspostavlja svoju alternativnu vlast: ondje je i dalje visoka temperatura, ondje se čovjek oznoji čim samo uđe, ondje još i miriše onako kako ljeti treba da miriše, po zapari i po vrućini, a ne po vodi i kiši kao vani. Na tim mjestima ljeto se pomalo organizira, sprema se da uzvrati udarac. A ako se uzme da tih mjesta ima mnogo – da je svaki haustor vruć kao krušna peć, da je svaki prazni ured jedan bunker ljeta – jasno je da je pokret otpora jak i da mu okupator neće dugo odolijevati.

I doista, brzo se pokazuje da je njegova sila bila mjehur od sapunice. Nije mu uspjelo da učvrsti svoju vlast, da nisku temperaturu zadrži na nivou od kojega je počeo, da jutarnje magle produlji nakon osam sati, da potjera kupače s mora. Pomalo je počeo slabjeti, pomalo je počeo popuštati. I, brzo su se opet pojavile i kratke hlače i prozirne majice, brzo su nestali kišobrani, opet je znoj orosio čela. Ljeto je stalo nadirati iz svojih tajnih skrovišta i osvajati kuću po kuću, ulicu po ulicu, čovjeka po čovjeka. Ljeto je nahrupilo s onih mjesta na kojima se skrivalo i brzo se organiziralo. Nije prošlo ni dva dana, a ono je opet bilo na konju, i opet je sve bilo pod njegovom vlašću.

Ali, treba priznati, ta vlast nije ista kao prije. Nekako je oprezna, sklona oklijevanju. Nakon atlantskog prodora nije više ni ljeto onako silovito kako je bilo, nego nekako nesigurno i plaho. Noć prepušta neprijatelju, pa temperature padaju nisko. Čim se pojave oblaci, osjeti se hladnoća, kao da je ljeto spremno na uzmak. Ono je sad blago prema svojim podanicima, ne tjera ih više u klimatizirane prostorije, u hlad murvi i u svježe rijeke, nego se nastoji s njima nagoditi: miluje ih suncem, blaži vjetrićem, kao političar koji želi pridobiti birače.

Sve je to zacijelo posljedica onog boravka u ilegali, u podrumima i u haustorima. Pitanje je samo je li to izgnanstvo ljetu tek ulilo strah, ili mu je dalo mudrost i oprez. To će se vidjeti tek u listopadu kad se bude trebalo nagoditi s jeseni i mirno joj predati vlast.

*

Škole su prazne, fakulteti su pusti, isto tako kazališta i sportske dvorane. Izgledaju kao goleme životinje u estivaciji, to jest u ljetnom snu. Ali, tko uđe, vidjet će da taj san nije ni miran ni okrepljujući. Jer, u tim zgradama osjeća se silna napetost, kao u blizini kakva električnog uređaja.

U hodnicima, gdje odjekuje korak samotna posjetitelja, dolazi kroz prozor zraka svjetla, ali u njoj ne titraju zrnca prašine, jer nema nikoga da je podigne. U dvoranama, gdje se osjeća miris krede i miris mastiksa, nema nikoga da se oglasi i izazove jeku. U zahodima i kupaonicama voda nema ni zvuka ni svježine, jer se ustajala u cijevima i u kotlićima.

Posjetitelj shvaća da napetost koju osjeća dolazi od razlike između ovoga stanja sad i onoga u kojem se te zgrade nalaze inače. Inače su one prepune ljudi, glasova, micanja, prepune su energije, ljubavi, ambicije, mržnje, samilosti, prijateljstva. I sve to lebdi u tim dvoranama kao što sad lebdi vonj sredstva za čišćenje drva, sve to daje ovim zgradama identitet i smisao. A ljeti, kad je sve to odjednom nestalo, kad je sve prazno i tiho i nepomično, javlja se napetost koja naliči na napon između punoga i praznoga, plusa i minusa, nečega i ničega.

Zato je jasno da ni san te velike životinje – škole, fakulteta, kazališta, sportske dvorane – ne može biti miran, da ne može čak biti ni prirodan. Čini se nekako da zgrade spavaju protiv volje, kao da ih je tkogod nokautirao. Ili kao da im je dao narkozu? Možda njih, baš kao i živine u zoološkom vrtu, treba povremeno pregledati, možda im treba popraviti zube, izbrusiti nokte, očistiti uši? Možda ih zato treba uspavati, i možda zato taj ljetni san djeluje neprirodno? To bi moglo biti posrijedi.

Jer, eno, na ulazu u zgradu pojavljuju se ljudi u bijelom, to će valjda biti veterinari. Nose i instrumente u rukama. Ti instrumenti, doduše, više nalikuju na četke, kante i ljestve nego na skalpele i na stetoskope, ali tako valjda mora biti. Oni će pregledati uspavanu zgradu, učiniti što treba, i ona će biti spremna da se probudi, tamo negdje oko prvoga rujna.

*

Svakoga dana nestane poneki strani turist. Krenu na Biokovo u japankama, pa ih uhvati nevrijeme ili upadnu u prosjelinu. Otisnu se prema Braču u lakoj sandolini, pa ih bura baci na škrape. Zaplove prema Krku na zračnom jastuku, pa im na pola puta ponestane snage. Skoči policija, gorska služba spašavanja, helikopteri i patrolni čamci. Obično stvar završi sretno, ali ponekad bude i zla. I svi se pitaju što je tim ljudima.

A njima je to da su pijani. Nisu pijani od crnoga vina, ni od rakije travarice, ni od slatkoga prošeka koji čovjeka lako prevari, nego od zraka i od vidika. Od zraka zato što je on sladak baš kao i prošek, bogat kisikom, zato što daje čovjeku osjećaj da sve može, da mu je sve nadohvat ruke, da ništa nije teško kao što se obično čini. A vidici su takvi da se strancu zavrti u glavi: željan je da ih dosegne, da ih okusi, da od njih dobije još više nego što dobiva sjedeći na rivi ili plivajući uz obalu. Došljaci se osjećaju kao da su se iznenada našli u gusarskoj špilji gdje sve blista od zlata i dijamanata, pa se žure da natrpaju džepove, da napune oči i uši, da odnesu sa sobom što više. I tako ne znaju što rade, tako nastradaju.

Domaći to vjerojatno nikad neće razumjeti. Jer, oni su navikli na ljepotu s kojom žive, oni su na nju nekako imuni. Njima nije jasno kako se osjeća onaj tko iz sjevernih magla, iz jednoličnih krajolika Brabanta ili Šlezije, odjednom dođe na mjesto gdje se vidi pedeset kilometara daleko i gdje je sve plavo, sve slatko, sve okrepljujuće. Domaći znaju da moru ne treba vjerovati, da se treba čuvati vjetra, da je planina vrag. A turisti to ne znaju.

Turistima se tek nakon toga gorkog iskustva otkriva da ti krajolici nisu razglednice ni sentimentalne slikarije, nego zbilja. Oni se opeku kao što se opeče onaj kome u zoološkom vrtu padne na pamet da pomiluje simpatičnoga bucmastog medu koji kao da je načinjen od pliša. Oni na vlastitoj koži osjete kako ljepota prirode nije ljepota za nas. Priroda i ne zna da je lijepa, niti joj je to važno, ona ima svoje zakone i svoju logiku. Ljepotu vidimo samo mi, ona je naša konstrukcija, i ta nas konstrukcija lako može prevariti i odvesti u smrt. Priroda nam dopušta da ljepotu uživamo izdaleka, ali nam ne da da je osvojimo bez velika opreza, lukavstva pa čak i neprijateljstva. Ona ne da da joj pristupimo estetskim sredstvima kao što su japanke i gumeni jastuci i sandoline. To ne znači da je podla. Znači samo da nije naša i da naša ne može biti.

Iz te se spilje – koliko god u njoj bilo zlata i briljanata – uvijek odlazi praznih ruku, i još je prava sreća ako je glava na ramenu.

*

Visi na suncu zimska roba. Kaputi i puloveri, deke i popluni vise na konopcu po cijele dane i lagano se njišu na povjetarcu. Bez obzira na to jesu li oprane ili se samo zrače, te stvari moraju provesti određen broj sati na suncu, i to na suncu žarkoga ljeta, kad najjače grije. To je svetinja, premda nije posve jasno zašto je tako.

Moguće je da se na taj način iz odjeće istjeruje zima. Kao da je zima svrab ili šuga, kao da je tuberkuloza, pa će sunčane zrake ubiti i posljednje njezine tragove, potrebno je da se zimska roba grije, kako bi iz nje nestao i najmanji trag sjećanja na ona ledena jutra, na one bljuzgavice, na onu zimsku maglu i hladnoću. Tako će stvari opet biti kao nove i moći će primiti u sebe novu zimu, i u sebi je zadržati, štiteći tako nas od nje.

Moguće je također da se tim izlaganjem suncu zapravo akumulira ljeto u zimskoj odjeći. Kao da su kaputi i puloveri, deke i popluni nekakve solarne ćelije koje imaju sposobnost da sadašnju toplinu spreme i sačuvaju za poslije, potrebno ih je određeni broj sati izlagati suncu, kako bi se to sunce u njih uvuklo. Možda je upravo ljetno sunce ono što nas iz kaputa i iz popluna zimi grije i tako nam pomaže da izdržimo.

A možda je, napokon, riječ tek o jednome od mnogobrojnih obreda godišnjega ciklusa. Većina tih obreda ima zadaću da nešto obilježi, da markira određeni trenutak u godini i da na taj način osigura sreću za budućnost. Zato se pale jurjevski krijesovi, zato se za Vincekovo odlazi u vinograd, zato se za poklade zvoni i luduje. E, pa, možda je to s tom zimskom odjećom isto tako: kad ona usred ljeta visi na suncu, onda to znači da se sjećamo prošlosti i da se nadamo budućnosti. Usred ljeta gledamo i njegujemo kapute i poplune, pulovere i deke, da bismo zahvalili višim silama što su nam omogućile da preživimo prošlu zimu, a i zato da bismo ih namolili da prema nama budu milostive i iduće zime, koja neizbježno dolazi. Pokazujemo toj zimi – koja je još skrivena negdje iza horizonta, u tmuši vremena – da smo se pripremili za nju i da je se ne bojimo. I, pokazujemo sami sebi da imamo prošlost i da imamo budućnost. A to je prvi i glavni uvjet da možemo imati i sadašnjost.

I zato je lijepo motriti onu zimsku robu na konopcima. Ona djeluje utješno, ona pokazuje da postoji netko tko se brine i da se taj tko se brine nalazi u izravnoj komunikaciji s nebom i zemljom, s klimom. Lijepo je proći ispod te robe, i osjetiti kako njezina zimska sjena pada preko naše glave.

*

Često je na filmu potrebno prikazati izlazak sunca. Ali, izlazak sunca teško je snimiti, jer u zoru nema dovoljno svjetla. Zato se filmaši služe trikom: snime zalazak sunca, a onda puste film naopako, i to izgleda sasvim uvjerljivo. Istim trikom služimo se i mi, nekadašnji posjetitelji ljetnih kina.

Jer, ljetna kina više ne postoje. Tehnika je uznapredovala, došla je klimatizacija, pa sad dvorane pružaju komfor kakav ne može pružiti ni jedno ljetno kino: u njima je prohladno, prozračuje se i sve je pri ruci, a da i ne govorimo da čovjeku ne smeta buka prometa i lupanje vratima iz okolnih kuća. A i ljudi su se razmazili: sad oni u kinu hoće stereozvuk, hoće savršenu kvalitetu slike, hoće udobne stolce u kojima sjede zavaljeni kao doma na kauču. Takvim ljudima ne treba ljetno kino, jer je njima u kinu ljeti isto kao i zimi.

Zbog toga im ne treba ni ono na što ljetno kino podsjeća i što simbolizira: ne treba im ljeto. Ne treba im onaj osjećaj velikoga gibanja, onaj dojam istodobnosti, množine i intenziteta koji smo mi imali u vezi s ljetom. Zahvaljujući tehnici, ljeto je postalo nalik na ostala godišnja doba, jer nema u njemu više ni pretjerane vrućine, ni žeđi, ni improviziranih tuševa pod marelicom u vrtu, ni hlađenja piva u podrumu. Ljeto više nije izvanredno stanje kao što je nekad bilo, nije nalik na selidbu ili na veliko spremanje, kad se i spava i jede drukčije nego inače. Ljeto je izgubilo ono značenje koje je prije imalo. Zato se ono više ne može usporediti s ljetnim kinom, zato ono više nije ljetno kino.

Ali, ima nas i dalje koji se sjećamo kako je to nekad bilo. Ima nas koji pamtimo ljetna kina i koji pamtimo kako su ljeta nekada izgledala. Mi i dalje imamo potrebu za onim što smo onda osjećali i još se nadamo da bismo opet mogli biti kakvi smo nekada bili. Ima nas koji obilazimo stara, zapuštena mjesta gdje su nekada bila ljetna kina, u nadi da ćemo ondje naći i samo ljeto kakvo je nekada bilo.

Drugim riječima, ima nas koji – poput onih lukavih sineasta – vrtimo svoj film naopako. Umjesto da nam sunce – doslovno i metaforično – zalazi, ono nam zbog toga trika stalno izlazi. Umjesto da nam ljeta završavaju i zauvijek završe, ona svagda iznova počinju. Mi vrtimo film naopako, vrtimo ga uporno i sa strašću, činimo to svakoga ljeta, i to je sada naše ljetno kino.