KRONIČNI NEDOSTATAK GLUMACA

KRONIČNI NEDOSTATAK GLUMACA

Zahvaljujući domaćoj glumici i glumcu gostu, Neli Kocsis i Slavku Juragi, najbolja predstava u sezoni bila je Ibsenova Hedda Gabler

Sedmoga prosinca 2007. druga hrvatska pozornica proslavit će stoti rođendan! Pri vrhuncu proslave dramski će ansambl uprizoriti Zastave, barjake, stjegove Miroslava Krleže, Mire Međimorca i Georgija Para u Parovoj režiji. Predstavit će se i dugo očekivana i više no potrebna monografija o Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku na kojoj radi velik broj valjanih teatrologa. A proslava je započela na neočekivano niskoj razini, u prosincu 2006. s Kurvama Feđe Šehovića u režiji Ivana Lea Lema. Pozornica se osječkoga teatra već u uvodu u jubilej doimala vrlo opijeno. Inteligentna Šehovićeva metaforika, očiti burleskni stil utisnut u tekst Kurvi u potpunosti se uspio vulgarizirati i preoblikovati u spontani pučki žanr. Konkretiziranu djelu svrha je isključivo zabava, i to njezin vrlo prost oblik, uzevši u obzir ponajviše komercijalni uspjeh predstave. Srećom, euforija je brzo splasnula.

Trećega veljače 2007. ugodno nas je iznenadilo postavljanje Žamora oko scene suvremenoga britanskog dramatičara starije generacije Michaela Fryna. Osječki Žamor oko scene u potpunosti uspijeva problematizirati sukobljenost stvarnosti i fikcije u samim glumcima, razmotriti paradoks o glumcu na zabavan način. Redatelj Dražen Ferenčina od osječkoga je dramskog ansambla oblikovao sjajno izvježbanu vojničku trupu. Besprijekorno su glumci točni u izgovaranju dramskom situacijom iziskivanih nelogičnih replika, izmjenama nebitnih rekvizita, kretanje je na pravim mjestima usmjereno u krivom pravcu…

Da osječka drama raspolaže izvrsnim ženskim dijelom ansambla, uvjerili smo se ponovno u trećoj dramskoj premijeri, humornoj drami(!) Sjećanju vode Shelagh Stephenson u režiji Ivice Šimića. Propitivanje sjećanja, njegova relativnost i nepouzdanost ono je što zaokuplja redatelja Ivicu Šimića. Krivotvorenim sjećanjima tri sestre (Nela Kocsis, Tatjana Bertok-Zupković, Sandra Lončarić) svoje komplekse i životne neuspjehe opravdavaju traumama iz djetinjstva, za koje je, po njihovu mišljenju, ponajviše odgovorna majka.

Zahvaljujući domaćoj glumici i glumcu gostu, Neli Kocsis i Slavku Juragi, najbolja predstava u netom završenoj sezoni dogodila se 23. svibnja 2007. – Ibsenova Hedda Gabler u režiji Ivice Kunčevića. Nela Kocsis u Heddi je odigrala svoju najbolju ulogu i ne samo u ovoj sezoni. Osorni i oholi izraz lica u gotovo dva sata nije mijenjala, živčanim, naglim, hirovitim kretnjama prelazila je pozornicu izazivajući osjećaj napetosti i neugodu u partnera, ali i u publici. Podizanjem i spuštanjem intonacije glasa, čas krešteći, čas hladno i umrtvljeno izgovarajući rečenice, iskazivala je iritiranost događanjima koji su je okruživali istovremeno izazivajući odbojnost u publike. Ostaje sitna žal što temeljni dramski sukob nije bio građen na upravo ovakvoj Heddi kakvu je odigrala Nela Kocsis i Ejlertu Lövborgu Slavka Jurage, koji je zbog svog talenta, glumačkog znanja i iskustva na jednoj strani, a na drugoj podređene uloge (uvjetovane redateljskom vizijom osnovnog suprotstavljanja Hedde i njezina muža Jörgena Tesmana kojeg utjelovljuje K. Janković) u predstavi bio neujednačen i rastrgan, u trenucima ne mogavši obuzdati temperament koji je osnovno obilježje njegove glume. Tada bi vjerojatno uspješnije uronili u slojevitost Ibsenove Hedde Gabler. Ivica Kunčević u Kocsisevoj i Juragi imao je sve preduvjete da to i učini.

I upravo je Hedda otvorila osnovni problem osječke drame. Dok imamo sjajni ženski dio ansambla, muči nas kronični nedostatak vrsnih muških glumaca. U posljednjih nekoliko sezona svjedoci smo odljeva glumaca koji su bili temelj osječkoga dramskog ansambla. Skromno preporučam da se, makar i na račun grandioznosti pojedinih projekata u osječkoj kazališnoj kući, osiguraju sredstva za povratak / dolazak glum(a)ca opsega Krešimira Mikića. O neujednačenosti, raznovrsnosti, nepovezanosti na svim razinama dramskih premijera čitajte u prikazima sezone ostalih hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća. Na taj su način najvidljivije povezane unatoč nedavno sklopljenim ugovorima o suradnji.

Ivan Trojan