Koga može ugroziti dobra predstava?

Koga može ugroziti dobra predstava?

Zašto nikomu od kulturne vlasti nije važno koliko se puta, i da li se uopće, ponovi predstava koju su i grad i ministarstvo podržali (ma što to značilo)

Posve paradoksalno, sezona koja je obilovala raznolikim događajima, dobrim predstavama, izlaskom na međunarodne festivale, razgovorima što su obećavali, završila je s priličnom zbunjenošću i pomalo u strahu, uz osjećaj nemoći da se neke osnovne stvari pomaknu. Na razini ministarstva odbijeno je formiranje povjerenstva za ples kao samostalnoga tijela – odijeljena od glazbenog vijeća, a do gospodina Ljuštine ili nekog odgovora na poslani apel Udruge plesnih umjetnika Hrvatske Gradskom uredu za kulturu, čini se nemoguće je doći. I dalje se priča (a ponešto i radi) na Plesnom centru, nadamo se Koreografskom centru vezanom uz rast i razvoj Platforme mladih koreografa, ali se sve to čini više kao odvlačenje pozornosti i javnosti i plesne scene, koja bi se, smušena i isprovocirana, trebala pokazati neorganiziranom i divljom, i posvađati oko još nepostojećih, odnosno neuporabljivih prostora (što je dokaz da goropadnice treba krotiti, a Indijance smjestiti u rezervat).

A osnovni, vrlo konkretan problem jest i dalje, godinama, zašto (gradska) kazališta naplaćuju prostor (gradskim) projektima, i tako dvaput naplate od istoga grada isto vrijeme u svom prostoru, a nezavisna scena već na početku ostaje bez većeg dijela, ako ne i cjelokupna iznosa dobivena za produkciju. I kako onda do repriza? I zašto nikomu od kulturne vlasti nije važno koliko se puta, i da li se uopće, ponovi predstava koju su i grad i ministarstvo podržali (ma što to značilo), koja je po sudu rijetkih sretnika koji su ih vidjeli dobra ili čak – odlična. Komu može smetati dobra predstava? Imaju li ih naša kazališta previše?

Ali da ne skrenem previše s teme. Najviše prostora, makar i uz plaćanje, plesna produkcija (i gostovanja) nalazi u dječjim kazalištima, koja uglavnom imaju slobodne večernje termine. Kazalište lutaka sjajan je prostor za plesno kazalište (usudila bih se reći i bolje nego za klasične lutkarske predstave, jer gornji dio dvorane vidi sve što se dešava iza paravana i što nije režirano da se vidi), dok je GK Trešnja, spremno za zahtjevnije produkcije poput Modulacija – oblik 2 multimedijalne titrave scenske iluzije podmorja Marije Šćekić. U Lutkama je izveden Mekoslon Katarine Đurđević, koji putem gorke humoreske o promjeni onih koji sjednu u fotelju i dalje potvrđuje angažiranost i bunt autorice spram vrlo konkretnih situacija koje je okružuju, i Koncert za dangubu i zgubidana, opet sjajno djelo Rajka Pavlića, koji je ovaj put, nakon dugo vremena, sam stao na scenu i uz glazbenu suigru Mate Matišića pokazao iznimnu dubinu i snagu umjetničke zrelosti. Ganutljivo i duhovito, osobno i suvremeno, a osviještenih korijena, nastup dva posljednja romantičara svakako je jedan od vrhunaca sezone.

Nensi Lazić Ukranczyk s projektom Partitura opet je stvorila neki svoj pomaknuti, dosljedan svijet, šaputav i tajanstven, koji podsjeća na afmosferu filma Opasne veze.

Badco. drži razinu svojih kazališnih proizvoda u osobnom žanru dramsko-filozofsko-plesnog teatra i unutar mreže međunarodne suradnje. Posljednji projekt, u koprodukciji sa ZKM-om, Promjene, dijelom je rađen i prikazan u okviru artist-in-residence-programa Nikoline Pristaš u Tanzquartier Wien. Njima vrlo bliski, Kultura promjene i SC proizveli su najveći broj što manjih, samostalnih, ili skupnih projekata, uglavnom vezanih uz djelovanje Eks-scene. Riječ je o prilično hermetičnim, međusobno bliskim projektima, od kojih se i konceptualnom čistoćom i poetsko-provokativnom izvedbom izdvaja solo Barbare Matijević Vertigo.

Tala je imala iznimnu sezonu: kao prvo 7. platforma mladih koreografa premještena u listopad osvanula je u sasvim novom ruhu, zrelom i razrađenom konceptu, a premijera Out of service (Keren Levi) i sudjelovanje u Victoria Beckham ima migrenu (Marjana Krajač) potvrdile su ozbiljne, vodeće izvođačke i produkcijske snage domaće scene.

Jasminka Neufeld Imrović napravila je nešto vrlo neobično u suvremenom plesu: proslavila tridesetu obljetnicu rada u Muzeju Mimara, podsjetiviši prisutne na zanimljivo i uspješno, a zamalo zaboravljeno razdoblje Zagrebačkoga plesnog ansambla.

Plesački gledano ova je sezona u znaku Maše Kolar, prekrasne plesačice koja je napravila prvi pokušaj vraćanja ili barem sondiranja života i mogućnosti preživljavanja u domaćim uvjetima. Nastupila je u trima premijerama (Maraton M. Preis, Modulacija – oblik 2 M. Šćekić i Život, dragi život M. Boldina) dajući se u svakoj silnim umijećem i strašću plesanja. Njezini su optimizam i energija zarazni, a umjetnička interpretacija iznad vrhunskoga tehničkog zanata, pa mi je jako drago da je uza sve aktivnosti uspjela i htjela davati satove i u Školi suvremenoga plesa Ane Maletić.

(Druga sjajna zagrebačka plesačica Ivana Jozić nas je, zasad, samo posjetila kao Fabreov Anđeo smrti tijekom Festivala svjetskog kazališta.)

Događaj koji se pamti bio je i prvi plesno-kazališni projekt Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život i autorice Ksenije Zec Nos vamos a ver, duhovit i gorak, prisan i pročišćavajući.

Novo je autorsko ime Maja Drobac: predstavnica nove generacije stanovnika svijeta ponudila je drukčiji i plesni rukopis i čitanje zbilje. Vjeverice na juriš izašle su na samu kraju sezone u okviru Goričkih večeri, novoga prostora za plesne produkcije. A kad smo već kod decentralizacije kulturnih događanja, također se ne smije zaboraviti kao producent Istarsko narodno kazalište (Prazna soba na suncu A. Mišić) i odlični mogući prostor i volja za formiranje plesne kazališne scene.

I dok Zadrani čekaju ljeto da ponovno zažive, sakupe snage rasijane po bijelom svijetu i izađu s novim programom na Zadru snova, Rijeka je ostala čvrsto uporište nezavisne kazališne u smislu tjelesne, plesno-mimske scene. DDR (Dobrodošli u Rijeku) izvrstan je kazališni projekt (Prostor +, i redatelj Žak Valenta) na specifičnoj lokaciji željezničke postaje Pećine i Glavnog kolodvora, angažiran i zajedljiv, duhovit u gorčini zapažanja preobrazbe i gubljenja identiteta njihova grada.

Drago mi je da će barem dio navedenih predstava (a to je samo dio ovosezonske produkcije) neka druga publika moći vidjeti ili je već vidjela tijekom ljetnih programa (Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, Riječke noći, Splitsko ljeto, Zlatni lav Umag) i to je možda posljednja prilika, jer već jesen nije naklonjena cvrčcima, a ne znam gdje i tko će zimi otvoriti vrata na koja zakuca ples!?

Maja Đurinović