KINO TARANTINO

KINO TARANTINO

Tarantino ostaje vječni zatočenik vlastite filmofilije i upravo je njegova mizanscenska razbarušenost ono što ga čini velikim u suludu poigravanju s vremenom

Izuzev autorova prvijenca Reservoir Dogs, svi ostali Tarantinovi filmovi imali su jake ženske likove. Ono što ih povezuje svodi se na autorovu vječnu fetišističku opsesiju njihovim nogama i stopalima. U Paklenom šundu peripetije oko Mijine masaže nogu vezuju se uz neke od ponajboljih sekvenci filma. U Jackie Brown autor uokviruje noge Pam Grier ukrašene prstenjem u krupnom planu. U Kill Bill noge Ume Thurman pretvorene su u neku vrstu kung-fu stroja za ubijanje, kao što se to u Rodriguezovu segmentu diptiha Grindhouse dogodilo s nogom Rose McGowan, koju umjesto klasične proteze krasi kalašnjikov. A u Tarantinovu dijelu istog diptiha noge Rosario Dawson proviruju iz žutog automobila, dok u jednoj sekvenci promatramo Sydney Tamiiu Poitier kako odmara noge na kauču iznad kojega se nalazi golema fotografija Brigitte Bardot u istoj pozi. Sve te njihove voajerističke vježbe koje se sada tretiraju kao manifestacija punk-feminizma, donedavna su u ponešto sirovijem obliku počivale na policama Tarnatinovih videoarhiva. Sada on napušta videoteku i njegova filmofilija traga za izgubljenim vremenom eksploatacijskoga kina sedamdesetih poznatijeg kao Grindhouse, specijalizirana za filmove B- i Z-produkcije, koji su se prikazivali u dvostrukom paketu.

Da bi kino Tarantino uspješno funkcioniralo, on mu mora u jeftino ultrakomercijalno tkivo ubrizgati dostatnu dozu artističke avangarde i teoretske hrabrosti, pa je i to razlog zbog čega je autorov komad doživio propast na američkim kinoblagajnama. Prosječni posjetitelj multipleksa naprosto ne želi promatrati autorove perverzne montažne intervencije, koloristička poigravanja i namjerna oštećenja filmske trake kako bi približio projekciju senzibilitetu jeftinih matineja iz Grindhousea, koliko god njegova struktura bila jednostavna u usporedbi s narativnim komplikacijama Kill Billa. Multipleksi jednostavno ne podnose takve ispade. Kad njihova publika traži akciju, ona mora biti sirova, politički konzervativna i oslobođena metatekstualnih igrarija. Povrh svega, kanska projekcija Tarantinova filma bila je dvadeset kilometara, pardon, minuta, duža, koliko otprilike traje i završna potjera, što je previše i za najpredanije obožavatelje nabrijane filmske pneumatike. Zato je Otporan na smrt više vrhunska umjetnička kompozicija nego film, kako ona glazbena (rariteti sedamdesetih), tako ona likovna (utjecaj Warholovih serigrafija u jukstapoziciji dviju ženskih skupina) i celuloidna, od Sarafiana (šifra: Vanishing Point) do ranoga Carpentera (sintetični Kurt Russell u ulozi seksističkoga serijskog ubojice na kotačima fizionomijom mnogo duguje Snakeu Plisskenu).

Tarantinov komad živi od sumraka do zore. Od Tucsona u Arizoni do Beiruta u Tennesseeu. Od sudara do kaskaderske potjere. Od ubojstva / pokolja (cure moraju platiti) do osvete / spasenja (cure kreću u naplatu). Efekti klasičnoga holivudskog remakea ovdje su već postavljeni unutar sama filma i njegovih brojnih referencija. Jer, Tarantino ostaje vječni zatočenik vlastite filmofilije i upravo je njegova mizanscenska razbarušenost ono što ga čini velikim u suludu poigravanju s vremenom (da nije iPoda i mobitela, mislili bismo da se priča događa u sedamdesetima). Zato toliko volimo Jungle Juliu, Shannu i Arlene. Pogotovu njihova stopala, otporna na smrt. Jer, Tarantinov film ima okus Milina milkshakea. Sladak je i sočan.

Dragan Rubeša