Kawasaki na Korzu

Kawasaki na Korzu

Već se iz naslova može iščitati temeljni autorski princip za kreiranje dojmljivih slika kojima obiluje predstava

Crveno sunce u ustima Trsatskog zmaja, predstava Teatra Rubikon premijerno izvedena 23. lipnja u riječkom HKD-u na Sušaku, bavi se identitetima dvaju gradova i dviju kultura. Nastala je u povodu obilježavanja tridesete obljetnice potpisivanja prvog ugovora o pobratimstvu grada Rijeke s japanskim gradom Kawasakijem, pa je tako prigoda potaknula obnovu prijateljskih veza gradova. Isto je prisutno i na nižoj razini, jer su jedine izvođačice i autorice predstave riječka mimičarka Ivana Peranić i Atsuko Furuta, također mimičarka iz Japana, ujedno prijateljice iz studentskih dana. Obje su naime završile studij korporalne mime u Londonu, koja se temelji na učenjima Etiennea Decrouxa.

Već se iz naslova može iščitati temeljni autorski princip za kreiranje dojmljivih slika kojima obiluje predstava. Ovdje je to bila mitologija, kao jedan od temeljnih gradbenih materijala gradskog identiteta, u kojoj, kako se pokazalo, Rijeka i Kawasaki imaju i nešto zajedničkog. Posluživši se japanskim božanstvom sunca Amaterasu te predajom o prijenosu Marijine kuće uz anđeosku pomoć iz Nazareta na Trsat, načinjen je splet scena u kojima su navedeni simboli i legende vidljivi tek u naznakama. Tu su anđeoska krila od granja koje izvođačice stavljaju na leđa, zatim minijaturne bijele kućice od šećera u jednom kutu pozornice te snimka velike i užarene Sunčeve površine projicirana na zid. Veći dio predstave čine suptilni prelasci tjelesnoga jezika iz prepoznatljiva suvremena koda u smirenije, koncentriranije kretnje, karakteristične za japansko kazalište i ples.

I dok se početak predstave doima kao uvod u nogometnu utakmicu, uz ponosno stajanje i taktove himni, poslije uz nadmetanje oko imaginarne lopte, izvođačice ubrzo prelaze u gotovo zamrznute položaje ekspresivnih, ekstatičnih izraza lica, poput maski u japanskom teatru no. Česte scene potpunoga mraka, iskorištene za promjenu kostima, te poigravanje svjetlom, od snopa reflektora, do slaba traga upaljene šibice i na kraju zasljepljujućeg svjetla uperenog u publiku, navode na božicu sunca Amaterasu, koja se prema predaji sakrila u špilju i tako zamračila svijet (rasvjeta – Dalibor Fugošić). Dok su u jednoj sceni pokreti brzi i robotični, u drugoj su monotoni i usporeni, kao kad u nedogled promatramo kretnje žena u polju, vjerojatno beračica riže, u mantričnu ponavljanju ubiranja plodova zemlje, koje kao da nikada neće završiti.

Šteta što su iskorištene uglavnom samo mitološke sličnosti i različitosti Rijeke i Kawasakija, dok su upravo one suvremene, koje obilježavaju pobratimstvo, čini se, izostavljene, od sama imena gradova (Kawasaki znači grad na rijeci), do zajedničke industrijske baštine. Kako se u naslovu pojavljuje zmaj, simbol prisutan i u japanskoj i u riječkoj mitologiji/povijesti, možda je posljednja scena u kojoj vidimo gotovo lirski ples Furuta i Peranić, slavljenje tog zajedničkog elementa i to putem odnosa prošlosti i suvremenosti. Furuta u žarko crvenom kostimu naglašeno istočnoga kroja (kostimi – Kristina Nefat), staložena, precizna i usredotočena, u znaku je crvenoga najstarijeg zmaja koji simbolizira tradiciju, kraljevstvo i bogatstvo. Peranić je pak u tamnom kostimu suvremenijega kroja, pokret i pogled su joj fluidniji, nemirni, nagli i brzi, što su i najčešće odrednice simbola zmaja – on je iznenadno, instinktivno i naglo, požuda, strast i nasilje.

Odlika predstave svakako su odlične izvođačice, tehnički precizne i izražajne, kao i vješto balansiranje između motiva mitova i današnjice (režija i dramaturgija – Zvonimir Peranić) s nekoliko bogatih i impresivnih scena. Nedostatak je pak u nejasnu naglašavanju težnje autorica. Obljetnica je samo dobar povod. Ovako sve ostaje na pukoj usporedbi antipoda.

Jelena Mihelčić