Juriš na vjetrenjače?

Juriš na vjetrenjače?

Lada Žigo, Ljudi i novinari, Sysprint, Zagreb, 2007.

Opterećenost domaće javnosti medijima nije ništa manja od opterećenosti našim vrlim političarima i politikom koju kroje, pa je frustracija među građanstvom koja iz toga proizlazi itekako razumljiva: čovjek može samo pasivno i jalovo psovati i pljuckati na političarevu sliku u medijima, dok politika i mediji profitabilno miju ruke čak i kad su prividno u sukobu.

I dok su u nas političari jedini istinski celebrities, novinske su redakcije u hrvatskoj književnosti postale inkubator i sada već pomalo klišeizirani, pa čak i mistificirani topos. Inkubator, dakako, u smislu da je podosta suvremenih književnika oštrilo pero upravo u novinstvu, pa je logično da su svoju literaturu smjestili upravo u redakcije kao nešto blisko i poznato, ali i zato što su uredništva kao sredina višestruko zahvalne kao mjesto na kojem se aktualna društvena zbilja tretira najizravnije, premda je stereotipno vjerovati da se tretira i najživopisnije. Zabrazdimo li u ambicioznije teoretiziranje, mogli bismo spekulirati da je redakcija nužan ambijent u svakoj današnjoj, naglasimo, stvarnosnoj literaturi koja drži do sebe kao paralelna stvarnost i ultimativna stvarnost, stvarnost koja konvencionalnu stvarnost čini fikcijom, čime se već otvara prostor za postmoderne igre. Stvarnosni pisci tu, jasno, stavljaju točku i postmoderni s gnušanjem okreću leđa, ali iskreno govoreći i generalno ocjenjujući, o naravi medija u svojoj prozi nisu rekli gotovo ništa osim što su se novinskim uredništvima koristili kao privlačnim začinom i slikovitim dekorom (Pavičić, Baretić, Bulić, Nuhanović...) budući da se u očima javnosti i mediji, kao i politička scena, nude kao sfera u kojoj ima nešto od glamuroznosti.

U tom se kontekstu – sudeći po naslovu, tematici i ambiciji zbirke triju novela pod naslovom Ljudi i novinari – činilo da se autorica Lada Žigo junački odlučila jurišati na medijske vjetrenjače, raskrinkati barem neke od perfidnih medijskih manipulacija i eksploatacija te barem dojmom ispripovijedanoga ventilirati žuč koja se taloži potrošačima medija. Jer – budimo naivni – knjiga ipak ima veći autoritet od novinskoga papira; mediji su jednodnevni, a književna je umjetnost vječna, itd., itd.

Ništa od toga u Lade Žigo.

Uoči ofenzivnog okomljavanja na medijske abnormalnosti autorica je vrlo precizno detektirala deformacije u čudovišnoj naravi medija te popisala bolne i sporne točke u koje će ciljati, baš onako kako se treba pripremiti za strateški presudnu bitku. Ali budući da je izabrala književnost kao diskurzivno oružje, dogodilo se ono što uglavnom uvijek biva kada literatura tendenciozno služi unaprijed postavljenim zadacima koji se nameću kreativnosti kao opsesivna fiksacija: priča pati jer je sve podređeno obračunu s medijima, a čitatelja se ne uspijeva uvući u priču jer s otporom osjeća kako ga se poziva na podupiranje takve jednodimenzionalnosti.

A za jednodimenzionalnost u literaturi nipošto nismo, je li, premda itekako jesmo za problematizaciju medijske prakse, ali na sofisticiraniji način, da ne kažemo perfidniji, jer recimo da perfidnost iza površinske gole vulgarnosti pripada medijima, dok književnosti treba sofisticiranost da bi, naivno povjerujmo, postidjela medijski primitivizam. Ukratko, Ljude i novinare trebalo je više pisati za čitatelja, a manje protiv medija.

Naime, Lada Žigo zamislila je lijepe priče i intrigantne situacije te se usredotočila na dobra pitanja i bitne probleme naših vrlih medija, ali u realizaciji brza banalno poentirati svoja kritička stajališta prema medijima. Koja ionako svi dijelimo. I za koje medije baš boli briga.

Stoga duhovito zaključimo: gađajući medije, autorica je promašila čitatelja.

Igor Gajin