Jazz i tradicija

Jazz i tradicija

Za mene je pisanje o jazzu prije svega golemo iskustvo u koje sam mnogo uložio. Jazz je jedinstvena i lijepa glazba koja je oduvijek zasluživala poštovanje. Mislim da sam joj sa svoje strane dao poštovanje, i to mi pruža zadovoljstvo

Prije nekoliko mjeseci u Zagrebu je gotovo posve nezapaženo boravio jedan od najrelevantnijih europskih jazz-stručnjaka, Britanac Mike Hennessey. Hennessey (London, 1938), jazz-pijanist, publicist, kritičar i urednik emisija jazza na radiju, 27 je godina pokrivao međunarodnu jazz-scenu za glasoviti britanski magazin »Billboard«. Autor je stotina kritika, osvrta, članaka, biografija najpoznatijih svjetskih glazbenika jazza te više od pet stotina stručnih tekstova napisanih za gramofonske ploče i diskove. Dopisnik je brojnih vodećih stručnih glazbenih revija kao što su francuski »Jazz Magazin« i »Jazz Hot«, kanadska »Coda«, američki »Down Beat«, »Jazz Times«, »Down Beat« i »Jazz Now«, britanski »Jazz Journal«, »UK’s Music & Copyright«, »Jazz Wise« i »Crescendo«, danski »Jazz Special«, poljski »Jazz Forum«, talijanski »Musica Jazz«, njemački »Jazz Podium«, španjolski »Cuadernos De Jazz«, njemački »Jazz Podium« i »Musik Woche«, što je doista impozantan broj najpoznatijih svjetskih jazz-časopisa.

Hennessey je napisao i nekoliko zapaženih knjiga, vrlo dobro prihvaćene biografije bubnjara Kennyja Clarkea Klooka, objavljene i u SAD, Tin Pan Alley, koja govori o britanskom glazbenom biznisu te Povijest glasovitog londonskog Ronnie Scott’s Cluba. On je također aktivni sudionik i predavač važnih svjetskih konferencija.

Kao jazz-glazbenik, pijanist Hennessey bio je član britanskog sastava Chastet, koji je vodio saksofonist Chas Burchell, a kojega će on nakon smrti kao vođa i zamijeniti. Nastupao je i snimao s nizom istaknutih imena jazza kao što su: Nat Adderley, Billy Mitchell, Jimmy Cobb, Clark Terry, Ketter Betts, Buddy DeFranco, Nathan Davis, Chico Freeman, Benny Golson, Jimmy Woode, Benny Watters, Houston Pearson, Maynard Ferguson. Osnovao je i vodio sastav Juming Jivers njegujući thythm & blues-jazz Louisa Jordana. Posljednji je album snimio pod naslovom Remembering Dinah posvećen pjevačici Dini Washington.

Što vas je kao poznata jazz-pijanista nagnalo da se posvetite pisanju o jazzu?

– Moj je otac svirao glasovir, a ja sam ga počeo svirati sa šest godina. Svirao sam pretežito u F-duru i nastupao u sastavu nadahnutu jazzom Arta Blakeya i njegovih Jazz Messengersa. No, zainteresiran za novinarstvo i povezan već tada s novinama, počeo sam pisati o jazzu i glazbi općenito. Radio sam razgovore s glazbenicima i osvrte na koncerte, a možda je zanimljivo da sam prvi počeo pisati i o Beatlesima predviđajući im zapaženu karijeru.

Stoji li činjenica da su Engleska, odnosno London, bile prve postaje na putu jazza iz SAD u Europu kao što neki tvrde, pripisujući to i brodskim vezama, tadašnji su lineri imali naime uvijek i svoje orkestre?

– Da, London je svakako bio među prvima u Europi koji je još početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća prihvatio jazz. U taj su grad počeli pristizati prvi autentični američki džezisti, no zanimljivo je da će London ubrzo u tom preteći Pariz. To mogu pouzdano reći jer sam punih 25 godina bio dopisnik britanskoga glazbenog tiska iz tog grada. Znameniti Coleman Hawkins, Sidney Bechet, Bill Coleman svirali su u Parizu, a neki su u Francuskoj i ostali.

Kao iskusan poznavatelj jazza s golemim međunarodnim iskustvom, vidite li razlike između američkog i europskog jazza, o čemu se u europskom pa i stručnom tisku dosta govori?

– Počelo je s dolaskom gostujućih američkih džezista u Europu, koji su vrlo teško u novom ambijentu pronalazili odgovarajuće ritam-sekcije, napose bubnjare, i tu su se nazirale prve razlike. Francuska je još tridesetih godina jazzu dala i prvi autentični gypsy jazz Djanga Reinhardta. Poslije će se broj američkih jazz-glazbenika povećavati, a tu su bili važni bubnjari Kenny Washington i Art Taylor. No pojam se europskog jazza danas ponajviše veže uz pojavu fuzijskog i free-jazza, stilskih inačica, u čemu je europska glazbena tradicija odigrala veliku ulogu.

Jesu li masovniji dolasci istaknutih američkih glazbenika početkom druge polovine prošlog stoljeća u pojedine europske zemlje u tom smislu odigrali kakvu ulogu? Mnogi su europski džezisti u to vrijeme nastojali zasvirati s tim američkim solistima.

– Svakako, prisjetimo se europskih boravaka Stana Getza, Dextera Gordona, Jimmyja Woodea, Johnnyja Griffina, pa čak i pariškoga boravka Milesa Davisa. Mnogi su ne samo željeli nastupati nego su i nastupali s tim imenima.

Kad je u pitanju jazz spomenutih imena, koji možemo svrstati u klasiku te glazbe, stvari su dosta jasne. No s pojavom europskog free-jazza stvari su se počele pomalo mijenjati. Prisjetimo se samo europskoga boravka američkog avangardnog trubača Dona Cherryja?

– To je točno, ali ipak, bilo je europskih jazz-glazbenika, kad biste ih tada zapitali bi li zasvirali s Cherryjem, Lacyjem ili tadašnjim Archijem Sheppom, odgovor bi bio ne!

Mnogi tzv. klasičarima jazza, odnosno pristašama mainstrem jazza, zamjeraju konzervatizam. Mislite li da u svemu tome neku ulogu igraju generacijske razlike?

– To je glupo! Jer i u domovini jazza postoje naraštaji mlađih jazz glazbenika koji izvode isključivo klasičan jazz, a ima ih, hvala Bogu, i u europskim zemljama. No s druge strane nešto novo ne bi odmah trebalo nazvati lošim ili groznim, ali i tu treba paziti. Zamislite da netko pokuša maltretirati Bacha, Beethovena ili Mozarta.

Nedavno je u sklopu jazz-festivala Jazzarella 2 u Zagrebu nastupila talijanska vokalistica Roberta Gambarini, koja posjeduje sve pretpostavke za izvrsnu jazz-pjevačicu, ali joj ipak u interpretaciji nedostaje nužan američki jazz-nerv?

– Ona je sve vrlo dobro prihvatila od američkog načina interpretacije, i dosta je naučila. Zato može konkurirati američkim vokalisticama. No ona je ipak na neki način novopridošlica, pa ima još dosta vremena da usvoji i spomenuti nužni element koji joj nedostaje. Morala bi biti emotivno još slobodnija pa da bude potpuna.

Prve su relevantne knjige o jazzu, što je zanimljivo, napisali europski, a ne američki autori. Što mislite o europskim jazz-kritičarima?

– Teško mi je na to pitanje odgovoriti, pogotovo ukoliko želite pitati tko je dobar, a tko loš. Ipak bih izdvojio jedno ime, a to je Max Jones.

Što za vas znači čitav život posvetiti pisanju o jazzu?

– Prije svega to je za mene golemo iskustvo u koje sam mnogo uložio. Jazz je jedinstvena i lijepa glazba koja je oduvijek zasluživala poštovanje. Mislim da sam joj sa svoje strane to dao, i to mi pruža zadovoljstvo.

Napisali ste i nekoliko knjiga?

– Da, uz biografiju o Kennyju Clarkeu, i to nakon povratka iz Pariza, i neke druge, a i sad radim na jednoj novoj.

U razgovorima s mnogim jazz-glazbenicima čuo sam mišljenja o tome da je sve najvažnije u jazzu već izrečeno u drugoj polovici prošlog stoljeća. Što mislite o tome?

– Ne bih generalizirao, jer je i tada u jazzu bilo nekoliko važnih revolucija. Prisjetimo se samo pojave Charlieja Parkera, pa je i tada već neke novine trebalo prihvatiti.

Nedavno je u Zagrebu gostovao Wayne Shorter sa svojim kvartetom, i tada sam iz njegova najužeg kruga čuo da on danas stvara najnoviju revoluciju u jazzu najvažniju nakon Milesa Davisa?

– (Smijeh.) O tome bi se moglo raspravljati!

Današnji se moderni glazbenici jazza kriju iza objašnjenja da improviziraju, i da je jazz improvizirana glazba. No je li improvizacija jedini element jazza, jer u tom jazzu ipak nedostaju neke druge značajke?

– Apsolutno ne! Kad je Ben Webster svirao balade, bio je to Ben Webster. John Coltrane činio je to na drukčiji način, a danas osamdesetogodišnji Sonny Rollins to radi na svoj način. Vrlo je važno da i publika, a ne samo izvođači, zna što se zbiva na pozornici, ona mora čuti melodiju i logičnu harmonijsku strukturu, pa čak i kad je riječ o najsuvremenijem tipu interpretacije. U protivnom publika na koncerte free-jazza i drugih derivata dolazi iz nekih drugih razloga. Improvizacija sama nije dakle jedini element jazza.

Jeste li čuli za knjigu Jamesa Lincolna Colliera The Making Of Jazz?

– Jesam, i čujem da priprema novu, još opsežniju knjigu.

Tijekom boravaka u Zagrebu, jeste li čuli neki od hrvatskih jazz-sastava?

– Nažalost nisam, čuo sam samo američke u sklopu festivala na kojima sam bio.

Što mislite o budućem razvoju jazza? Sad je dosta in takozvani etnojazz?

– Nije to ništa novo. Prisjetimo se samo afrokubanskoga jazza Dizzyja Gillespieja, pa uvođenje u jazz bossa nove i salse, pa primjene nacionalnih folklornih elemenata u jazzu pojedinih, napose nekih europskih zemalja.

Razgovarao Mladen Mazur