Izbori i zauzimanje stavova

Izbori i zauzimanje stavova

Kakvo stajalište zauzimaju hrvatski mediji u izbornoj kampanji?

Izborna se kampanja zahuktala. Pale su sve ograde, nema više taktiziranja, sve stranke krenule su u galopu u dugi finiš teške i neizvjesne utrke u kojoj će pobjednik preuzeti vlast na iduće četiri godine. Mediji su jedan od ključnih faktora u predizbornoj kampanji. Nije stoga čudno da političari nastoje uspostaviti dobre odnose s novinarima, a pogotovo s vlasnicima. Bilo je to vidljivo i na konferenciji Mediji i praćenje izbora na kojoj su, prvi put, za istim stolom sjedili novinari, vlasnici medija i političari. Dijelom došli su i zahvaljujući neumornoj Zrinki Vrabec–Mojzeš, koja je bila motorna snaga organizatora konferencije, ali i činjenici da svaku prigodu za građenje boljih odnosa treba iskoristiti. Bili su i medijski stručnjaci i novinari iz Jugoistočne Europe, pa smo na jednom mjestu čuli iskustva izbornih kampanja iz više zemalja. Zajedničko je iskustvo slično: političari se žele predstaviti u najboljem svjetlu, a novinari traže pravo i mogućnost da izvještavaju na profesionalni način.

Zaključak jednoglasno glasi: uloga medija u izborima iznimno je velika. Čak ni začudna tvrdnja Dragana Bagića, uglednog istraživača javnog mnijenja, da predizborne kampanje bitno ne odlučuju pobjednika i da su birači već donijeli odluke bez obzira koliko ih bombardirali izvještajima, plakatima, oglasima, spotovima i svim izmišljotinama spin doctora, nije umanjila žar rasprave. Novinari su tražili svoje pravo na primjenu profesionalnih standarda, a ne na nametnuta zakonska rješenja izvještavanja o izborima.

No, jedna se tema ipak nije odveć nametnula. A to je imaju li mediji pravo odlučivanja za pojedine stranke? Je li legitimno da neki medij javno podupre neku stranku i to obrazloži u uvodniku glavnog urednika? Ili, zar ne bi bilo moguće da snažna medijska kuća, popu EPH ili »Novog lista« javno iskaže potporu nekoj političkoj opciji?

Javni mediji na to nemaju pravo, već po svojoj definiciji. Oni trebaju štititi interese javnosti, pa se ne bi smjeli odlučivati ni za koju opciju.

No, smiju li privatni mediji zauzimati strane? Ili, preformulirajmo pitanje: zar neki privatni mediji ne podupiru određene političke opcije? Netko bi čak išao dalje, pa se upitao: Zar neki javni mediji ne podupiru određene političke opcije? Političari u žaru rasprava vrlo često kažu da nekim medijem vladaju ljevičari ili da su neki mediji nacionalistički.

Zašto se mediji ne izjašnjavaju? Ne moraju podupirati neku opciju, mogu biti nepristrani. Jeste li negdje pročitali da je neki medij objavio da je u izbornoj kampanji nepristran?

Pročitali smo to samo u uvodniku Ignacia Ramoneta, glavnog urednika »Le Monde Diplomatique«, u svibanjskom broju hrvatskog izdanja, nakon pobjede Nicolasa Sarkozyja: »‘Le Monde Diplomatique’ nije ni organ neke stranke ni organ neke udruge. Ovo nisu stranačke novine. Ali zalažu se za vrijednosti koje već desetljećima brane. Upravo na taj svoj način namjeravaju pridonositi jednoj alternativnoj intelektualnoj izgradnji: trudeći se oko boljeg upoznavanja geopolitičkih realnosti suvremenog svijeta, informirajući o socijalnim i političkim iskustvima koja se u njemu razvijaju, sudjelujući u idejnim debatama koje su u tijeku. Radi izgradnje.«

Jasno i bez dvojbi. Na redu su glavni urednici hrvatskih medija. Prije ili poslije izbora, ali neka nam se javno izjasne za koju su političku opciju ili neka nedvosmisleno napišu da su nepristrani. Radi našeg znanja i ravnanja.