Ideja veća od života

Ideja veća od života

Montaža je onaj posljednji, objedinjujući argument, i ne samo umjetnički, za prihvaćanje Tita i njegova vremena kao aktualne teme

Projekt Tito ovogodišnjeg Eurokaza, posvećena manje liku i djelu Josipa Broza, a više njegovu povijesnom učinku, bio je niz od osam predstava-epizoda, nastalih u suradnji zagrebačkog festivala, hamburškoga centra Kampnagel i partnera iz Rusije, Italije, Indije, Njemačke, Crne Gore, Egipta, Makedonije i Hrvatske. Domaće epizode nažalost nisu ušle u grandiozno zamišljen završni spoj svih u cjelinu

Tito, četvrti put, koja je kišom onemogućena u misiji potpunoga zauzimanja Trga maršala Tita i okolice, pa se ograničila tek na zatvorene prostore HNK i ADU, s iznimkom tek scene odigrane uz Zdenac života.

Ako je namjera pojedinih epizoda Eurokaza i bila nejasna, iako je u objašnjenje što se zapravo htjelo projektom Tito uložen trud, završna Montaža Branka Brezovca bila je onaj posljednji, objedinjujući argument, i ne samo umjetnički, za prihvaćanje Tita i njegova vremena kao aktualne teme koja ulazi u opis prošlosti koja ne želi proći, sintagme koja na ovim prostorima čeka iz svakog ugla. Sam je Tito, svima onima koji su postali i ostali dijelom njegova nasljeđa, i dalje neispričana priča, jer su nekadašnje hagiografije unatrag nekoliko godina zamijenili drukčiji, ali jednako nepouzdani tonovi. No, pored možda i nevažnih biografskih pitanja, ili onih da li je Broz bio istinski revolucionar, vojnik partije ili jednostavno kalkulant željan vlasti, Eurokazov napor načeo je i nekad sasvim druga, aktualna poglavlja. Pitanje ratnoga zločina, formulirano kao Ima li ideologije nakon zločina?, pristanak na diktat velikih geopolitičkih tvorevina ili pak odnos ideologije i političke prakse, teme su koje i danas u Hrvatskoj nose glavninu težine ne samo politike.

Piskatorovski prikazati vrijeme samo ideja je naizgled veća od života jer se začudni materijal epizoda opire sklapanju. Spojene, one dobivaju auru zajedništva koja im ne pripada, koja kao i uvijek u Brezovčevim predstavama tjera na razgrtanje slojeva. Ipak, i jednostavnim čitanjima svaka od postaja zamišljenog izvedbenog puta, u kojem je Tito samo metaforički impuls, služi ocrtavanju neke od odrednica doba na koje se odnosi, ali podjednako i vremena u kojem se događa. S druge strane, u intenzivnom političkokazališnom polju, kad svaki simbol zaista stoji za neku herojsku akciju idealizma, ili pak kukavički i sramotni čin realpolitike igranja između blokova, u svaki je prizor moguće upisati i prošlo i sadašnje značenje.

Na pitanje što je ostalo od Titova nasljeđa projekt Tito ne odgovara jednoznačno, ali Montaža sadrži nekoliko naznaka jer, paradoksalno, mjestimično gledatelju oduzima odmak i žarište, pa čak i mogućnost praćenja onoga što se na prizorištu zbiva. Kao što je egipatsko-crnogorska epizoda uvukla politiku u obiteljsko svakodnevlje, tragom toga može se čitati i dobar dio onoga što se zbivalo po hodnicima HNK i ADU. Gledatelj je pasivan u kazalištu kao i u životu, i tu svoju pasivnost brani svim sredstvima, a Montaža mu nudi neke od ključnih trenutaka povijesti, s Titom ili bez njega, u trenutku kad većina publike još nije došla do zgrade u kojoj se oni odigravaju. Namjera je, čini se, jasna, političke procese promatra se iz daljine, čak i ne izravno, nego putem odjeka, a odjek iskrivljuje signal kao što i mediji iskrivljuju sadašnjost, napisana povijest prošlost, a kazalište i ono što se smatra stajalištem. No, Brezovec je ipak završetak prepustio indijsko-europskom plesnom ansamblu Felixa Ruckerta, i njegovu zagovoru zbrke kao jedine mogućnosti zajedništva različitosti. Montaža je tako završila nimalo unisonim krikom, koji otapa i cinizam ruske skupine Akhe i idolopoklonički slet završnice Šnajderovih Stanovitih dijagrama žudnje, i kao da iz prošlosti viče možda programatsko, a možda i hedonističko: Hopla, živimo!

Osim toga, podsjetila je i na dane kad je teatar imao ne samo produkcijsku moć da i na otvorenom pokuša igrati igru o promjenjivosti svijeta i zbog toga će, ako ne zbog Tita, ostati zapamćena kao ponovni izlazak Eurokaza na ulicu.

Igor Ružić