HRVATSKA U ANTICI

HRVATSKA U ANTICI

Mirjana Sanader, Marin Zaninović, Bruna Kuntić – Makvić / Marko Dizdar, Marina Milićević – Bradač, Robert Matijašić i Nenad Cambi, Kroatien in der Antike, prev. Domagoj Tončinić i Antun Buklijaš, +ur. Mirjana Sanader, Verlag Philipp von Zabern, Mainz, 2007.

Jedan od najprestižnijih nakladnika u svijetu s područja arheologije svakako je njemački Philipp von Zabern, a među njegovim brojnim vrijednim izdanjima nedavno se pojavila i reprezentativna monografija u kojoj je predstavljeno razdoblje antike na području Hrvatske.

Urednica izdanja Mirjana Sanader na tom je projektu okupila sjajnu ekipu stručnjaka, koja je uspjela, kronologijskim slijedom, iznijeti svu složenost povijesnih previranja na tlu današnje Hrvatske uz prezentaciju prave riznice njezine spomeničke baštine iz toga doba.

Riječ je o autorima koji su dosad objavili čitav niz relevantnih knjiga i rasprava s područja koje u ovoj monografiji obrađuju, odnosno iz vremenskoga razdoblja koje obuhvaća početke grčke kolonizacije od 6. st. pr. Kr. pa sve do prvih stoljeća kasne antike.

U uvodnom dijelu Mirjana Sanader donosi opširan prikaz smještaja Hrvatske, ističući sve njezine zemljopisne odlike, što ju je, kao i ostale zemlje Mediterana, umnogome predodredilo kao značajnoga baštinika antičke kulture. Jer, naši su srednjodalmatinski otoci najprije bili pod kolonijalnom vlašću grčkih doseljenika, a u doba Rimskog Carstva njezinim su se prostorima prostirali dijelovi dviju provincija: Dalmacije i Panonije, kao i jedne italske regije.

Slijedi doba humanizma i renesanse u kojem je osobito izraženo zanimanje za antiku, a od tada, pa sve do današnjih dana, ne prestaje proučavanje antičkih starina, nego, štoviše, postaje sve intenzivnije.

A u nas, napose od 19. st., kada se osnivaju muzeji i utemeljuju arheološki stručni časopisi, arheološka znanost dobiva pravi i puni legitimitet. Konačno, godine 1893. na zagrebačkom Sveučilištu utemeljuje se i samostalan studij arheologije.

Ne treba zaboraviti da je još davne 1894. don Frane Bulić u Splitu (i u Saloni) organizirao Prvi međunarodni kongres ranokršćanske arheologije, koji nas je, prema arheološkim lokalitetima, uvrstio među važna svjetska područja.

Tako su povijesna jezgra Dubrovnika i Dioklecijanova palača u Splitu, kao kulturna, a Plitvička jezera kao prirodna svjetska baština, upisani u UNESCO-ov registar još 1979., a 1997. tom su popisu pridruženi Eufrazijeva bazilika u Poreču i povijesna cjelina srednjovjekovnoga Trogira, da bi već iduće godine svoje mjesto u registru zauzela i šibenska Katedrala. Taj popis sigurno neće biti i konačan.

Najnovija istraživanja iz grčkog i rimskog razdoblja, a time i nova otkrića, nesumnjivo su utjecala na to da arheologija postane važna i zanimljiva i široj javnosti, a ne samo struci i njezinim marnim istraživačima. Jer, nije nevažno spomenuti da kulturno blago ima i ne malu važnost u komercijalnom, turističkom pogledu svake zemlje pa bi je konačno i u nas trebalo i u te svrhe znatno više koristiti. Što ujedno znači i dostojno se o njoj brinuti.

A uz već spomenute spomenike, pažnju turista svakako privlače i ostali antički spomenici poput, primjerice, amfiteatra u Puli, rimskoga foruma u Zadru ili, pak, ostaci drevne Salone.

I najnovija arheološka otkrića, posebno ona s kraja 20. i početka 21. st. još su dodatno povećala zanimanje ne samo stručne, nego i šire javnosti. A riječ je o šesnaest kamenih skulptura iz Narone, što su otkrivene 1997., brončanom kipu Apoksiomena pronađenom 1998. u podmorju akvatorija Maloga Lošinja, iskopavanjima u rimskom legijskom logoru Tiluriju nedaleko od Splita, pa 2002. otkriću amfiteatra u rimskom vojnom logoru i kasnijem municipiju Burnum, zatim nalazima antičkih brodova te najnovijim istraživanjima u Sisku (Siscia) i Osijeku (Mursa).

Naravno, ne treba dvojiti da će trebati obaviti još mnoga arheološka i povijesna istraživanja, da bi se što bolje prikazalo i objasnilo sve bogatstvo našega spomeničkoga nasljeđa. Jer, antička baština u Hrvatskoj, kao uostalom i drugdje u svijetu, još uvijek nije do kraja istražena. Svi tekstovi u ovoj reprezentativnoj monografiji više su negoli zanimljivi, jer na jednostavan način, uz mnoštvo podataka, iznose cjelovite slike pojedinih razdoblja. Zato nam se s pravom nameće misao da bi takvo izdanje nedvojbeno bilo korisno i našoj široj javnosti, koja, da bi sve to saznala, mora pročitati na desetke stručnih knjiga.

Doduše, Matica hrvatska u svojoj »Maloj knjižnici« objavila je niz knjiga s područja arheologije, primjerice: Pro Salona i Ave Narona Emilija Marina, Issa Branka Kirigina i Rasprava o rimskim kultovima Mirjane Sanader, ali to nije i ne može biti dovoljno da bi se naša javnost mogla detaljnije upoznati s tim, konačno i za nas, važnim područjem.

Konačno, ovakva summa, visoko stručna a ujedno i popularno pisana, prijeko nam je potrebna. To je tim jednostavnije ostvariti jer su tekstovi izvorno pisani hrvatskim jezikom. I posve smo sigurni da takvo izdanje danas u nas ne bi doživjelo sudbinu hrvatske inačice Gallimardova vodiča Hrvatska, koju naša javnost, i unatoč trudu brojnih autora, također vrhunskih stručnjaka, kao i znatnom uloženom novcu, nije imala priliku nabaviti u slobodnoj prodaji. A, moramo priznati da tako malo znamo o nama i našoj prelijepoj zemlji i njezinoj bogatoj kulturnoj i prirodnoj baštini. No, to nas, čini se, ne zabrinjava previše.

Marin Zaninović autor je tekstova: o zemljopisnom prostoru Hrvatske na karti Europe, zatim donosi pregled arheoloških istraživanja, kao i rimskih osvajanja te je, na kraju, sastavio i kronologiju naše političke povijesti do Kristova rođenja. Nije pritom, naravno, mogao izbjeći ni opis specifična oblika naše zemlje što »je rezultat dva i pol stoljeća ratova s Turcima od pada Bosne 1463. do sredine 18. stoljeća u kojima se otomansko osvajanje usjeklo kao klin u tkivo hrvatskih zemalja, ostavivši u nasljeđe ovu granicu kao posljedicu bezbrojnih tragičnih sukoba sve do naših dana«.

Napose je zanimljiv prikaz izvora u kojima se opisuju ili navode naši krajevi. Od prvog, bizantskog cara i povjesničara Konstantina Porfirogeneta iz sredine 10. st., koji u svom spisu «De administranto imperio» (O upravljanju carstvom) u opisu hrvatske obale spominje Dioklecijanovu palaču i pojedine crkve, posebno rotundu sv. Donata u Zadru iz vremena Karla Velikoga. Pa sve do najnovijih zapisa slučajnih putnika i pravih namjernika. Ali, teško se oteti dojmu da danas samo rijetki u nas znaju za zasluge u razvoju arheologije Marka Marulića, koji je sa svojim prijateljem Dominkom Papalićem u staroj Saloni bilježio sve vidljive natpise, ali i to da je Ruđer Bošković autor nekoliko važnih rasprava o arheologiji. A takvih je zanimljivih pojedinosti čitav niz.

Bruna Kuntić-Makvić (u suradnji s Mirjanom Sanader i Markom Dizdarom) donosi prapovijesni i povijesni kontekst razdoblja što se vezuje uz Ilire, dakle svijeta između helenskoga i italskoga. U toj su opsežnoj raspravi posebno prikazane razlike između obalne, gorske i međurječne Hrvatske.

Nadalje, o Grcima u Hrvatskoj iscrpno piše Marina Milićević-Bradač, dok Robert Matijašić opisuje gospodarstvo i promet, a Mirjana Sanader kultove. U hrvatskim muzejima nailazimo na brojne spomenike koji svjedoče o onodobnoj religioznosti Rimljana.

Poštujući sile koje vladaju svijetom uvjereni su da će ih udobrovoljiti ako budu činili dobro, zato se mole, prinose žrtve, kako bi stvorili sve uvjete za blagonaklonost dobre božje volje.

Nenad Cambi autor je tekstova o urbanizaciji (urbanizmu, fortifikacijama, arhitekturi, hramovima, forumima, teatrima i amfiteatrima, tropejima, nekropolama, villama i dekoracijama) te, na kraju, i o ranokršćanskoj civilizaciji.

Knjiga je bogato ilustrirana, a na kraju svakog poglavlja donesena je i najrelevantnija literatura, što ovo izdanje čini važnim i zbog mogućnosti daljnjeg istraživanja.

Ova će monografija zasigurno, zbog bogate i vrijedne naše baštine, koja je konačno »izvučena« ispod plašta bivše nam države, kao i zbog načina njezine prezentacije, izazvati veliko zanimanje svjetske stručne, ali i šire javnosti. Samo možemo poželjeti da ona bude dostupna i u domaćem izdanju.

Jelena Hekman