Hrastovi koje obaraju

Hrastovi koje obaraju

Ono što je Peterlića činilo jedinstvenim, onkraj samih formalnih statusa prvoga hrvatskog doktora filmologije, teoretičara i povjesničara filma, glavnog urednika Filmske enciklopedije ili počasnih (premda itekako točnih) atributa oca hrvatske filmologije i našega najvećeg filmologa, bila je izrazita i duboka tolerancija, demokratičnost i skromnost

Pisanje o filmu ionako je posao koji mnogi drže nepotrebnim jer većina smatra da se u film, baš kao i u nogomet, politiku i jezik, razumiju svi.Ante Peterlić

Preminuvši u godini u kojoj se navršavalo pola stoljeća njegova pisanja o filmu (prvi je tekst objavio u časopisu »Prisutnosti« 1957), Ante Peterlić je, posvetivši tih pola stoljeća filmu u stručnom, ali i u ljudskom smislu, dosljedno u svojim knjigama i člancima pokazivao, upravo suprotno svojoj namjerno polemički izrečenoj tvrdnji, da se u film ipak ne razumiju baš svi. Ono što ga je, međutim, činilo jedinstvenim, onkraj samih formalnih statusa prvoga hrvatskog doktora filmologije, teoretičara i povjesničara filma, glavnog urednika Filmske enciklopedije ili počasnih (premda itekako točnih) atributa oca hrvatske filmologije i našega najvećeg filmologa, bila je izrazita i duboka tolerancija, demokratičnost i skromnost. Peterlić se nikada nije razbacivao znanjem na način suvremenih medijskih gurua koji se danas kriju iza kategorija teorijskih specijalista odnosno slobodnih intelektualaca, a to je odlika samo pravih i suverenih znalaca. Pritom je njegovo znanje bilo neporecivo, zahvaćanje problema nedosegnuto i nedosezivo, a širina interesa u pravom smislu enciklopedijska. Razvidno je to iz sama Peterlićeva rada, od ranih gotovo propedeutičkih članaka, kao i njegove prve velike studije, danas gotovo legendarnih Pretapanja u filmovima Georgea Stevensa, iz razdoblja kada je Peterlić bio jedan od najistaknutijih tzv. hičkokovaca, kritičara i esejista koji su unutar obrazaca onodobne socijalističke kulture nedvosmisleno i javno zagovarali američki žanrovski film. To zagovaranje nije bilo tek oponiranje vladajućoj ideologiji od strane mladih filmofila, već ponajprije iskreno oduševljenje filmom, ljubav prema gledanju filmova (a i pričanju o njima) koja Peterlića nije nikad napustila, naposljetku, a to je u Peterlićevu slučaju bilo i najeklatantnije s obzirom da se on jedini među hičkokovcima upustio u sustavnu teoriju i historiografiju, odraz pluralističkog poimanja filma kao umjetničkog sustava u kojem je bilo mjesta i za holivudske klasike koje je možda najviše volio, što je samo jedno svjedočanstvo više o njegovu ukusu, ali i modernističke velikane. O tome na neki način svjedoči i njegov jedini cjelovečernji film nastao potkraj te prve dekade njegova rada. Slučajni život (1969) koji je svojedobno popraćen uglavnom šutnjom, a danas polako stječe zasluženi status klasika hrvatske kinematografije, očituje autorov dijalog s redateljima u širokom rasponu od Hawksa preko Loseya do Olmija. U sedamdesete Peterlić je zakoračio kao već neko vrijeme predavač teorije i povijesti filma na svome matičnom Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta, ali i Akademiji dramske umjetnosti na kojoj je predavao podjednako dugo. Definitivno se posvetivši teoriji odradit će 1974. doktorat kojim će zauvijek steći već spomenuti status prvoga hrvatskog doktora filmologije. Međutim, onkraj te faktografske i simbolične činjenice valja kazati da je taj doktorat, objavljen nedugo zatim u obliku knjige, Pojam i struktura filmskog vremena, zapravo prava filozofija, ontologija i estetika filma. Uslijedit će Osnove teorije filma, jedan od najpreglednijih i najsustavnijih teorijskih uvoda bilo koje discipline u nas, dok će u Ogledima o devet autora prvi put skupiti svoje detaljne stilsko–semantičke interpretacije u kojima je od samih početaka s lakoćom, ali i dubinom spajao aspektualnost i fascinantne analogije s pomnim analizama stvaralačkog postupka, retorike i stilistike. Gotovo dvadeset godina poslije objavit će sličnu zbirku, ponovno s karakterističnim magičnim brojem u naslovu (a to je ujedno i mali primjer Peterlićeva iznimna osjećaja za prigušeni humor), Studije o 9 filmova, dok će mnoge druge studije ostati razasute po časopisima (poput onih o tipovima zvijezda i filmskoj glumi, o raznim područjima hrvatskoga filma od Marinkovićevih filmoloških eseja do Oktavijana Miletića i Tanhoferovog H 8…, pa serije eseja o Fordu, Langu, Hustonu, Wilderu...). U međuvremenu će se osamdesetih posvetiti Filmskoj enciklopediji, možda vrhuncu svojih prosvjetiteljskih težnji, razvidnih i u njegovim drugim uvijek brojnim angažmanima – predavača na Školi filmske pa medijske kulture ili autora i voditelja televizijskih serija 3,2,1 – kreni! i Što je film. Enciklopedijom je Peterlić ostvario ključan korak u institucionalizaciji filmskog znanja u nas, a sama knjiga, zaista jedinstvena u svjetskim razmjerima, opsegom, dubinom ali i stilom, toliko je obilježena Peterlićevom uredničkom koncepcijom da se ona s pravom (i onkraj činjenice da je Peterlić u njoj i autor više od 400 članaka, među kojima niza najvećih) naziva Peterlićevom enciklopedijom, što je status koji je dosegnuo malokoji urednik nekoga takva izdanja. Petnaest godina nakon izlaska drugog sveska Enciklopedije pojavit će se i njegova posljednja za života objavljena knjiga, Déjaa –vu: zapisi o prošlosti filma, koja, premda zbirka prije objavljivanih izabranih novinskih kolumni, djeluje gotovo kao skup marginalija uz enciklopedijske tekstove. Time zapravo i ta, naoko ležerna knjiga, potvrđuje zaokruženost i homogenost Peterlićeva pisanja. Ranije spomenuti atribut prosvjetiteljski može se lako primijeniti i na nju, kao uostalom i na sve što je Peterlić napisao. Ante Peterlić je bio prosvjetitelj u onom najboljem smislu te riječi, čovjek koji je svoje znanje dijelio nesebično i do posljednjega trenutka (diktirajući opću povijest filma), koji je, onkraj kadikad odveć rigidnih specijalizacija današnjice, zadržao širinu interesa i težnju ka cjelovitosti, a da nikad nije postao svaštar, pristupajući svakoj temi i problemu sa željom da ih detaljno raščlani ili riješi, ali i s trajnom sviješću o opasnosti prepuštanja modama vremena kao i o nemogućnosti izricanja ultimativnih sudova, koji je naposljetku u svojim tekstovima, kao i u razgovoru uvijek znao teške probleme izreći jasno i uokviriti ih duhovitošću, a to mogu tek rijetki. Kao jedan od njegovih mnogobrojnih učenika zahvalan sam mu na radu u njegovoj sjeni, jer nam je ta sjena omogućila da se filmom bavimo znatno lakše nego on, u udobnosti hlada i već utrtih staza. Peterlić se međutim, čovjek kakav je bio, nikada nije žalio zbog problema na koje je nailazio. Govoreći u vrijeme prije masovnoga širenje videa i DVD–a o poteškoćama analiziranja nekog filma pokušao je pronaći dobre strane tih poteškoća i otkrio, karakteristično lakonski, svoju trajnu zaljubljenost u film, svoje instinktivno osjećanje filma: »Onaj tko želi pisati o filmu mora neprekidno izoštravati dar uočavanja filmskih činjenica, brusiti memoriju i, na neki način, zbog dugotrajnosti rada neprekidno živjeti u filmu, što je prilično uzbudljivo.«

Bruno Kragić