Film kao umjetnost

Film kao umjetnost

U posljednjoj, koloriranoj sekvenci filma Andrej Rubljov, kao osebujni tour-de-force, Tarkovski iskazuje neponovljivu posvetu slikarstvu Andreja Rubljova. Nakon grmljavine počinje kiša te u posljednjem kadru, u plavičastoj izmaglici, vidimo konje, čiji simbol privrženosti ljudskoj patnji, strepnji, ali i nadi, ostaje posljednjom fotografijom u filmu

Andrej Tarkovski (1932–1986) filmski je stvaratelj koji je u gotovo četvrt vijeka djelovanja stvorio brojem malen, ali dubokom produhovljenošću i humanističkom vokacijom bogat, izrazito samosvojan opus filmskih djela-studija – ostaje jednim od rijetkih stjegonoša onog autorskog usmjerenja što film najpresudnije određuje kao umjetnost. Od te ključne premise mora krenuti svako dalje razmatranje o autoru.

Materijalni, empirijski provjerljiv i dokaziv svijet kao takav ne može sam po sebi osvijetliti bitak čovjeka i ne može mu biti bitno pripadan izvan duhovnog ustroja njegova bića – rascijepljena između tjelesno-materijalne sfere svakodnevnog egzistiranja i duhovne težnje prema višem biću ili načelu, odnosno Bogu, što ga uzdiže iznad svih ostalih stvorenja. Intelektualni ustroj meditativnoga, povučena individualca slojevite teksture duhovnog izvorišta oblikovan je na najboljim tradicijama ruske i europske avangarde prve trećine prošloga stoljeća. Tarkovski duboko voli svoju rusku domovinu, vjeruje u mesijanstvo ruskog pravoslavlja. Kršćanska duša, pak, koja izbija iz njegova djela, uostalom, sveprisutna je i u djelima slavnih mislioca-mistika koji su također vjerovali u posebno poslanje ruskog pravoslavlja – posebice Dostojevskog i Solovjeva.

Jasno, vjera za Tarkovskog nije ostala na razini gola prepuštanja i eskapizma u božanskom principu, u Bogu kao nijemom gospodaru kojemu se treba neupitno podrediti sav svoj životni habitus. Bog je za Tarkovskog, kantovskim jezikom, transcendentalni ideal, za kojega su spoznavanje i ljubav otvorene mogućnosti svakoga konačnog ljudskog bića. Čovjek, kao najviše biće na pijedestalu svih stvorenja, ostaje trajno i bitno rascijepljenim između svijeta materijalnosti i svijeta idealiteta i to je njegova usudna i neizbježna nesreća. Stoga film kao umjetnost mora omogućiti etički pristup onomu što se u njemu prikazuje.

Film Andrej Rubljov, koji nastaje 1966, a na ekranima se u SSSR-u pojavljuje tek 1971, maestralno je ispričana epopeja, svojevrsna ovodobna svetačka legenda, koja prati, u nizu zasebno umjetnički oblikovanih epizoda, život slikara ikona iz 15. stoljeća Andreja Rubljova. Prolazeći svijetom ikona i crkvenoga slikarstva ujedno prolazimo prostranstvima srednjovjekovne Rusije, gdje se u obliku osebujna crkvenog skazanja ili pak tradicionalnoga pučkog skaza, umjetničkom invencijom autora, ostvarenom u originalnom filmskom iskazu, prelazi iz svijeta puke pojavnosti i materijalnosti u – po ljepoti više i vrijednije – svjetove umjetnosti i duhovno-idealnog uzdignuća. Film podjednako zadivljuje kako vizualnom komponentom tako i dubljim slojevima koje nam autor pokušava sugerirati i otkriti navlastitim redateljskim postupkom. Univerzalnost teme usmjerava interpretaciji u smislu metafizike kršćanstva i u njoj sadržana humanizma. Bog, vjera, patnja, žrtva; konji i ljudi; zemlja, voda, vatra, nebo – oni su ikonopisi što nam otvaraju svu širinu preokupacija kojima je Tarkovski umjetnički potaknut u filmu.

Film je strukturiran tako što je podijeljen u epizode različitih duljina trajanja, a povezni mu je lik ikonopisac Andrej Rubljov u raznim fazama svojega života, odnosno u trenucima kada se pred njim pojavljuju neka bitno egzistencijalna pitanja i bitne dileme.

Posljednja epizoda Zvono 1423. svojevrstan je ditiramb. U njoj se slavi ljudska djelatnost neopterećena bilo kakvim predrasudama tradicije, kao i umjetnost sama koja ne trpi obrasce prethodnih institucionalnih kanona i paradigmi, te koja izvire iz duboke individualnosti i genija stvaralaštva.

Dječak Boris, u grozničavu istraživanju i mnogim nedoumicama i sumnjama, ali i u dubokoj vjeri prema onome što radi, uspijeva izliti veliko bakreno zvono predvodeći golemu vojsku vrijednih ljudi, koji, snimani iz gornjih rakursa, podsjećaju na mrave u svom mukotrpnom pregalaštvu. Iz nebeske perspektive, koja nas asocijativno vraća na prvu epizodu u filmu, čovjek se pokazuje kao malo, krhko, nemoćno, ali i radino biće koje stvara Bogu ugodna djela. Kao crvena nit iskazuje se duhovna povezanost Andreja Rubljova i dječaka Borisa, kao autentičnih umjetnika koji ljude izdižu iznad puke materijalnosti u sfere ideala i privrženosti božanskom principu.

Borisov plač stoga je suvišan, jer se suze moraju povući pred velikom srećom i veseljem koju je stvaratelj donio ljudskom rodu. Andrej – nikad ponovljena uloga Anatolija Solnjicina – prigrljuje Borisa, proričući da će odsada zajedno svijetu donositi radosti, on svojim slikama, a Boris svojim lijevanjem – zvona, a ne suza!

U posljednjoj, koloriranoj sekvenci filma, kao osebujni tour-de-force, Tarkovski iskazuje neponovljivu posvetu slikarstvu Andreja Rubljova. Nakon grmljavine počinje kiša te u posljednjem kadru, u plavičastoj izmaglici, vidimo konje, čiji simbol privrženosti ljudskoj patnji, strepnji, ali i nadi, ostaje posljednjom fotografijom u filmu.

Marijan Krivak