Favoriti među lutkama

Favoriti među lutkama

Teško je zamisliti grad u kojem bi za kazalište lutaka postojalo veće zanimanje nego u Šibeniku. Ako je kazališna dvorana za većinu lutkarskih predstava zapravo prevelika, uvijek je premala za dječju publiku koja, ne s vrtićem ili školom, nego usred ljeta, kada je najljepše biti pod vedrim nebom, u pratnji odraslih ili sama dolazi svakoga dana, ne ostavljajući ni jedno mjesto u gledalištu praznim

Bilo je ovoga ljeta na 47. međunarodnom dječjem festivalu, pa i u njegovu završnom dijelu, mnogo zanimljivih lica za kojima su škljocali fotoaparati, od sve glasovitijega mladoga pijanista Antonia Macana na koncertu u kazalištu i privlačnih plesačica narodnih plesova Sicilije na ljetnoj pozornici, do sve do pupka raskopčana, od sunca preplanula Predraga Raosa na Sajmu knjiga za djecu u povodu predstavljanja njegove knjige GalebAvAv i mnogih drugih. Pozornost snimatelja tu bi i tamo privukle i tihe skupine djece usredotočene na slikarije rasprostrte na ulici, a ponekad i djeca u drugim, uvijek veoma uspješnim, a od publiciteta poprilično zanemarenim festivalskim radionicama, koje ostaju u sjeni možda i zato što su, unatoč dinamici razvoja, stare snimke sličnih motiva uvijek ponovno uporabljive bez obzira na to koliko su portretirani u međuvremenu porasli. No više je nego sigurno da nitko nije bio toliko fotografiran kao uvažena gospođica Pipi Duga Čarapa, koja se, doduše duguljasta, no bez namjere dalje rasti, bez obzira na vrućinu do vrata zakopčana, raskomotila sa svojim čarapama i pletenicama usred maloga križanja pokraj kazališta, i nijedan profesionalni ili amaterski fotoaparat nije prošao mimo nje, a da nije škljocnuo. Roditelji i djedovi neumorno su joj stavljali u krilo djecu i unučad, čekali smiješak na njihovu licu i zadovoljno produžili put. Prije dva ljeta na tom se mjestu bio ukipio golemi slon u slikovitu indijskom kostimu, a u vezi s jednom od najatraktivnijih večeri te godine posvećenom indijskim plesom ispričanim Mačkom u čizmama. Bezdjetni (Bratoljub Klaić volio je taj pridjev) prolaznik može samo pitati što će neumorno inventivni likovni kreatori festivala i organizatori po dometima senzacionalnih, a zajedno s dječjim radionicama kao nešto samo po sebi razumljivo gotovo prešućivanih izložbi dječjih radova (najnoviji su blistavi primjeri iz Šibenika i Hrvatske Svetac, zaštitnik moga mjesta i 1oo dječjih inicijala, a iz Valladoida u Španjolskoj međunarodni izbor Pinakoteke kraljice Sofije Neotkriveni kutak umjetnosti) potaknuti za sljedeću sezonu. Lutke u izlozima, lutke na kazališnom programu, zajedno sa na različite načine privlačnim plesnim predstavama (Cipollino iz Splita, Baletna škola iz Montpelliera, Moreška s najmlađim izvođačima iz Korčule, sicilijanski folklor na Ljetnoj pozornici) učinili su festivalske dane vedrima i nasmijanima.

Teško je zamisliti grad u kojem bi za kazalište lutaka postojalo veće zanimanje nego u Šibeniku. Ako je kazališna dvorana za većinu lutkarskih predstava zapravo prevelika (u svakom slučaju neusporedivo je bolja od kinodvorane, koja je još zatvorena zbog dotrajalosti), uvijek je premala za dječju publiku koja, ne s vrtićem ili školom, nego usred ljeta, kada je najljepše biti pod vedrim nebom, u pratnji odraslih ili sama dolazi svakoga dana, ne ostavljajući ni jedno mjesto u gledalištu praznim. Većina lutkarskih kazališta, koja je za ovogodišnji festival izabrao Jakša Fiamengo, pokazala su veliko poštovanje prema toj publici, osim, nažalost, Zagrebačkoga kazališta lutaka, koje je dalo predstavu Mačak u čizmama ne prilagođujući se novom prostoru, a što se tiče njezina pada ispod razine premijere sudionici su javno izjavljivali kako je u matičnoj kući predugo nije bilo na rasporedu, dodajući da raspored predstava ne određuje kazalište nego naručioci,vrtići, škole… I u toj je predstavi, koja nije rađena za festival nego za redoviti repertoar, bilo vrlo uspjelih trenutaka, publika ju je primila s odobravanjem, ali je izazvala neumjereno teatralan, kao točka programa možda također za pridošlice osvježavajući gnjev najglasnijega dežurnoga komentatora…

Uslijedile su zatim istinski festivalske predstave namijenjene ne samo djeci nego i profesionalnim poznavateljima lutkarstva, konkurentima i onima koji to nisu. Oba cilja, jednako se uspješno istodobno obraćati djeci za koju ništa nije već viđeno i onima koji traže nova čitanja i putove lutkarskoga izraza, ispunile su svaka na svoj način tek poneke predstave. Kada bi i ovaj festival uveo nagrade, jednim od favorita bila bi bez dvojbe izražajno bogata, svježa i virtuozna Tri mušketira u izvedbi Kazališta Alfa iz Plzena u Češkoj. Nevelik ansambl glazbenika i marionetista, jedni bolji od drugih, pjesmom i glazbom u tradiciji najboljih čeških kabaretskih i lutkarskih kazališta, najavljivali su prizore duhovite persiflaže popularnoga romana pod geslom svi za jednoga, jedan za sve, s mačevanjem, plesanjem, jahanjem minijaturnih, ali svemoćnih marioneta uz razmahane pelerine kavalira, svečane damske krinoline, kočijama i svim rekvizitima iz Dumasova svijeta. Ako se ta predstava, već nagrađena Grand Prixom na međunarodnom festivalu u Banskoj Bistrici (Slovačka), pojavi i u Zagrebu na PIF-u, sigurno će biti dobrodošla. Isto vrijedi i za predstavu Gradskoga kazališta lutaka Split Mate s onoga svijeta s osloncem na proslavljeni libreto Milana Begovića, kao i na izvornu narodnu priču, u lutkarskoj obradi iz vješta pera Jasena Boka i još inventivnije režije Joška Juvančića, koji je parafrazirajući scensku sliku kultne opere na stanovit način evocirao znakovite pojedinosti iz nekih od vlastitih najvećih ostvarenja u lutkarstvu, poput nezaboravna Gundulićeva Osmana.

I Gradsko kazalište lutaka iz Rijeke stiglo je s posve iznimnom predstavom, s kojom nakon dulje stanke vraća na lutkarsku scenu uvijek za iznenađenja spremna Tahira Mujičića, koji se ovom prigodom predstavlja kao pisac teksta, i to na svojevrsnu navodno slobodnije shvaćenom, istarskom dijalektu, nadasve izvoran i inventivan kreator lutaka i mjestu radnje (kameni kotac, staja, tor) odgovarajuće scenografije, dok je režiju ipak prepustio drugomu, odnosno Zoranu Mužiću. Riječka predstava Sedan kozlini i samo jedan bedni vuk lutkarska je priča o pričama, o svima poznata Tri praščića, Sedam kozlića uz nešto malo Crvenkapice, priča koja licemjerno najavljuje da se obraća djeci školskoga i predškolskoga uzrasta, a zapravo misli na odrasle nudeći u spletu priča aktualnu satiru na način da svatko izabere ono što mu se najviše sviđa, odnosno djeca i odrasli različite slojeve igre. Težnja je malo preširoka da bi u potpunosti funkcionirala, no lutke su tako šarmantne i svježe da osvajaju sve simpatije, a posebice glavna junakinja Koza Roza, u komentarima uzgred sumnjičena i za predizbornu propagandu određene stranke. Glumom uživo i mjestimice pod vučjom maskom igrokazom gipko i duhovito, bez imalo zastrašivanja, u punom suglasju s dječjom publikom, vodi mladi Alex Đaković. Kao aktualna satira mogla je među odraslima biti shvaćena i uspješna predstava Pozorišta lutaka iz Mostara prema bajci Razbojnička banda Karela Čapeka u režiji Slavča Malenova i izvedbi malobrojna, ali izvrsna glumačkog ansambla, koji jednako dobro igra uživo i s marionetama. U kasni noćni sat manje brojna odrasla publika s oduševljenjem je pozdravila Opolsko kazalište lutke i glumca s mračno intoniranom, nadasve poetičnom predstavom ni više ni manje nego o životu i smrti Razgrnula sam noć prema višeslojno i vrlo slobodno scenski interpretiranim motivima Pripovijesti o majci H. Ch. Andersena.

Marija Grgičević