Vijenac 349

Kazalište, Kolumne, Naslovnica

OSVRT NA KAZALIŠNU SEZONU: Zagreb

Do dna zaborava

Knap, rubni teatar smješten na Peščenici, proizveo je Smisao života gospodina Lojtrice, duhovitu, apsurdnu, ludičku predstavu, koja se vješto poigrava konvencijama i očekivanjima gledatelja, ukratko – jedan od neospornih (rijetkih) vrhunaca sezone. U obliku groteske, s mnogo apsurda, u njoj se, kao i S one strane, napokon pojavio tzv. mali čovjek

OSVRT NA KAZALIŠNU SEZONU: Zagreb

Do dna zaborava

Knap, rubni teatar smješten na Peščenici, proizveo je Smisao života gospodina Lojtrice, duhovitu, apsurdnu, ludičku predstavu, koja se vješto poigrava konvencijama i očekivanjima gledatelja, ukratko – jedan od neospornih (rijetkih) vrhunaca sezone. U obliku groteske, s mnogo apsurda, u njoj se, kao i S one strane, napokon pojavio tzv. mali čovjek

Kad završi kazališna sezona, uvijek se iznova pitamo: što li će od nje ostati u pamćenju, hoće li ostaviti ikakva traga u kolektivnom teatarskom sjećanju, ili će pak izravno otputovati u biblioteku prašnih kazališnih knjižica, rasporeda i programa, kao nejasna i (možda suvišna) uspomena, i još jedan prilog nostalgiji za (davno, kako vele mlađi naraštaji) prošlim i (u teatarskom smislu) boljim, smjelijim, plodnijim vremenima? Kako stvari stoje, i netom završena sezona 2006/07. potonut će na dno zaborava, gdje će tek njezin pad među ostale (i sve brojnije) uzvitlati desetljećima taloženu prašinu… Kako je ono napisao u svom bestseleru o Barceloni Carlos Ruiz Zafon? »Groblje zaboravljenih knjiga«? Dakle, groblje zaboravljenih sezona, da parafraziramo – sve je napučenije.

Činjenica je (a od činjenica ne treba bježati): kazalište više ne ostaje u sjećanju. Možda više i ne stanuje ovdje… Njegovi produkti (eto jezika neoliberalističke, konzumističke, globalizirane civilizacije) ne bude duhove, ne razbuđuju strasti, ne traže razloge (ni realne, ni umjetničke), ne osvjetljavaju dublju istinu egzistencije. Djeluju (samo) kao rutina, inercija, opravdanje – za neplodan i zaludan nastavak vlastite egzistencije, gotovo u skladu s biološkim zakonima opstanka, po kojima svaki živi organizam u prvome redu nastoji nastaviti postojati. U njima još nije posve utrnula, ali se poprilično prigušila čista radost stvaralaštva i istraživanja; drugim riječima, većina ih se osušila, i u njima nema više soka (autentičnosti, pustolovine, erosa, ako hoćete), nego samo osrednje primijenjena intelekta. Nedostaje srca – a to je komponenta bez koje nema i ne može biti kazališta koje traje i znači u vremenu. No, tražimo li nemoguće – u doba koje dokazano nema sluha za umjetnost, kojemu je za sve stvari mjerilo isto (novac), koje nam izravno sugerira da što više kupimo, jer ćemo jedino tako (po kupnji) više i biti? U takvim okolnostima kazalište se koprca između menadžerstva i činovničkog mentaliteta, kriveći druge (medije, publiku) za nezainteresiranost, no ne trudeći se (a možda više i ne znajući) kako privući gledatelja pružajući mu ne samo varljivi eskapizam, artificijelnu, suhoparnu intelektualnu igru, pomodne, brzoprolazne atrakcije, nego i zrcalo u kojem će vidjeti svoju trenutnu, nelijepu, sliku. Kao književnost, kao film, i teatar mora živjeti sa svojim društvom, mora se prema njegovim bitnim fenomenima odnositi aktivno i kritički (satirički, analitički), a ne linijom manjeg otpora, oportunistički, pa i poltronski. Kazalište se postupno pretvara u svoju sjenu: koliko će izblijedjeti ipak ovisi o svima nama koji ga promišljamo.

Ali, budimo konkretni, pa ilustrirajmo ove tvrdnje primjerima iz prakse. Netom po završenoj sezoni, što smo vidjeli u zagrebačkim kazalištima, a o čemu je vrijedno ovako post festum, sumarno, progovoriti? Ne mnogo, dapače malo. Vrlo malo, rekao bi strogi promatrač.

HNK držao se utrta puta (dapače, njegove sredine), i proizveo tri (ne više četiri, kako je nekoć bilo uobičajeno) dramske premijere: Lorcu, Držića, Wildea. Kad se one razmotre, tek je o Dundu Maroju moguće raspravljati kao o relevantnoj i suvremenoj predstavi; kontroverznoj, radikalnoj, možda – ali barem takvoj koja ne ostavlja gledatelje ravnodušnima ili čak ogorčenima. Osobito kad je u pitanju nacionalna kuća, ali, u Zagrebu, do neke mjere i Gavella, i Komedija, valja podsjetiti na notornu činjenicu potrebe (koja se dokazuje sve urgentnijom) za proširenjem (repertoarnog) obzorja. Korpus klasične (i moderno–klasične) dramske književnosti neusporedivo je širi i zanimljiviji, stilski i tematski bogatiji no što nam se to sustavno prezentira. Ako već redatelji i žele režirati uvijek ista djela, tada tu moraju stupiti na scenu dramaturzi i uprava – da ih uvjere u nužnost proširivanja vidokruga.

Premda ne bezgrešna, već spomenuta Gavella (uz neizostavni ZKM, o kojem će poslije biti govora), najuspješnije je gradsko kazalište. Četvrta sestra, Majstor i Margarita, pa i Revizor, svaka na svoj način, nekonvencionalne su i za razmišljanje poticajne predstave. Jasno, nisu sve podjednako uspjele, pa čak nisu sve imale ni podjednako jasnu temeljnu koncepciju, no sve svjedoče o ozbiljnosti pristupa u tom kazalištu, o njegovoj razmjerno stabilnoj orijentaciji (prema, recimo, suvremenoj klasici u novom čitanju), kao i o hvalevrijednoj nesklonosti bilo kakvoj pomodnoj atrakciji. U tom svjetlu, Gavellin repertoar donekle se profilirao kao komplementaran onomu HNK. Pri realizaciji predstava ustrajava se na jakom redateljskom rukopisu (autorstvu), no i ovdje bilo bi dobro ponekad skrenuti pogled sa staze kojom se najčešće ide na onu kojom se ide rjeđe, ali koja zna prirediti ugodna iznenađenja. GK Komedija oslonila se na rutinirane i profesionalno korektne izvedbe mjuzikla, a u dramskom programu ponudila je zagrebačkoj publici, nakon mnogo godina, i jednu osuvremenjenu revitalizaciju vještine i umjetnosti komedije dell'arte (Goldonijev Sluga dvaju gospodara). Kerempuh je ostvario, čak i za svoje specifične, populističke standarde, ispodprosječnu sezonu: od četiriju premijera, tek je ona prva, Čehovljev Brak iz računa, relevantna u kontekstu suvremenoga teatra. Ostale su čista komercijala, oslonjena na izvanteatarske faktore, pa čak i na takvu neprijateljicu kazališta kakva je televizija.

Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) teatar je koji se ističe čak i onda kad mu sezonska produkcija nije najbolja. Ističe se poetikom, razložnom i dorečenom profiliranošću koja obaviještenoj publici jamči koji će tip predstave zateći na sceni (što u drugim kazalištima često nije slučaj), i ispod koje razine scenske prezentacije i komunikacije neće biti silaska. Velika (glavna) pozornica tog kazališta naprosto priziva scenske freske, djela poput Senjinove (razmjerno neuspjele) režije Galeba, ili Buljanove vizije kultnoga Velikog Gatsbyja. S druge strane, tu su i aktivističke, angažirane predstave poput retoričko–hermetičkog triptiha Ivane Sajko, ili kontrolirane improvizacije zvane S druge strane tandema Rajković – Jelčić. No, u stalnu ponavljanju iste sheme i leži glavna opasnost za budućnost toga zasad vrlo zanimljiva i propulzivna kazališnog prostora. Uzgred, treba spomenuti i da je ZKM razvio zamjetnu suradnju s inozemstvom, što je vrlo važan činilac razbijanja autarhičnosti i samodopadnosti svake male i relativno zatvorene kazališne sredine.

Na kraju ovoga pregleda bilo bi nepravedno i neprilično izostaviti aktivnost dviju prividno marginalnih pozornica: Male scene i Knapa.

Slijepe ulice Gordane Ostović vjerojatno su najbolja produkcija Male scene u ovoj sezoni (ali i općenito u kategoriji predstava za djecu i mladež). U toj kratkoj, ali intenzivnoj i aktualnoj drami – mladima se ne docira, ne govori o njima, nego s njima, njihovim jezikom, o problemima koje sami zapažaju i koji ih tište. Prepoznati se u nekom aspektu djela, a ne doživjeti ga kao atak (odraslih – ipak su u pitanju buntovni tinejdžeri) na sebe i svoju slobodu, nego kao umjetnički istinito propitivanje – velika je stvar. Knap, rubni teatar smješten na Peščenici, proizveo je pak Smisao života gospodina Lojtrice, duhovitu, apsurdnu, ludičku predstavu, koja se vješto poigrava konvencijama i očekivanjima gledatelja, ukratko – jedan od neospornih (rijetkih) vrhunaca sezone što je upravo otputovala na ono mitsko mjesto koje smo spominjali na početku teksta. U obliku groteske, s mnogo apsurda, u njoj se, kao i S one strane, napokon pojavio tzv. mali čovjek; svaka pak nova zagrebačka (i, uopće, hrvatska) sezona sve više u apsurdno–grotesknome vidu otkriva jedno ionako već malo, i sve manje kazalište, koje se zatvara u svoj circulus vitiosus – dok bi mu proširenje vidika (ne toliko prostorno, koliko duhovno) bilo još možda jedini izgledni spas. Hoće li se teatar na vrijeme osvrnuti, ogledati oko sebe? Vidjeti, možda, u konkretnom društvu što drugo osim njegove (tragičke i komičke) obrazine? Inače, površnost rezultira površnošću, nezainteresiranost ili čak prezir za druge i vlastitom nezanimljivošću: to je neraskidiva povratna petlja. Ekstremna hermetičnost, elitizam, čak autističnost – ili populizam i komercijala, podjednake su opasnosti. Eh, da: u Zagrebu je otvoreno, prvi put nakon Univerzijade (1987) novo kazalište – Histrionski dom. Poželimo njegovim stanarima svaku sreću.


Boris B. Hrovat

Vijenac 349

349 - 19. srpnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak