Božanski red

Božanski red

Eustace M. W. Tillyard, Elizabetinska slika svijeta, prev. s engl. Lara Hölbling Matković, predgovor Janja Ciglar–Žanić, bibl. Putokazi, ur. Bojan Maroti, ArTresor, Zagreb, 2006.

Eustace Mandeville Wetenhall Tillyard (1889–1962), britanski književni teoretičar, profesor engleske književnosti na Jesus Collegeu u Cambridgeu, bavio se ponajviše Shakespeareom i Miltonom, a svoj pogled na elizabetinsku književnost izložio je u utjecajnoj knjizi Elizabetinska slika svijeta (The Elizabethan World Picture), objavljenoj 1943. Knjiga je nastala kao rezultat bavljenja Shakespeareovim povijesnim dramama. Autor podastire predodžbe o svijetu i čovjeku koje je, kako smatra, prosječni elizabetinac prihvaćao kao činjenice i opća mjesta, kao najuobičajenija vjerovanja, previše poznata da bi ih pjesnici podrobno razlagali i da ih tadašnji čitatelji ne bi podrazumijevali. Riječ je o srednjovjekovnom hijerarhijskom poretku svijeta i svemira, čijih se osnovnih postavki, prema Tillyardu, pridržavaju i svi veliki pisci elizabetinske književnosti. Uvjerenja su potkrijepljena citatima mnogobrojnih autora, među kojima se ističe šest elizabetinskih pisaca: Sir Walter Raleigh (1552–1618), Edmund Spenser (o. 1552–1599), Sir Philip Sidney (1554–1586), Richard Hooker (1554–1600), William Shakespeare (1564–1616) i Ben Jonson (1572–1637). Evo kratka pregleda Tillyardovih stajališta po poglavljima. 1. Uvod. Isticanje čovjekova dostojanstva kao suprotnost asketizmu srednjovjekovne mizantropije zapravo slijedi srednjovjekovnu tradiciju, i pohvala je čovjeku prije Pada, njegovim idealnim mogućnostima. 2. Red. U djelima elizabetinskih autora vidljivo je poimanje stupnjevitosti i reda, shvaćanje koje je tada bilo samorazumljivo, i svi Shakespeareovi prikazi kaosa (Henrik Šesti, Troilo i Kresida, Macbeth) ne bi imali pravoga značenja bez kozmičkoga reda koji im stoji u pozadini. 3. Grijeh. Elizabetinsko doba bilo je prožeto ortodoksnom shemom pobune zlih anđela, iskušenja i Pada čovjeka, ispaštanja i ponovnoga rođenja kroz Krista. 4. Lanac bića. Svakomu od mnoštva Božjih stvorenja dodijeljeno je mjesto, i svaki se razred (kamenje – biljke – životinje – čovjek – anđeli) ističe nekom posebnošću (izdržljivost – sposobnost upijanja hrane – tjelesna snaga i nagoni – moć učenja i razum – savršenstvo), u svakome razredu postoje prvaci (dijamant – hrast – lav – car – Bog), a sve je sjedinjeno u čovjekovu nastojanju da se približi Bogu, jer lanac implicira mogućnost uspona. 5. Karike u lancu. I. Anđeli i eter. Elizabetinci su sačuvali srednjovjekovna vjerovanja o anđelima koji su smješteni u sredini između Boga i čovjeka, priroda im je intelektualna, posjeduju slobodnu volju koja je u skladu s Božjom voljom, Božji su glasnici, čuvari ljudi, a u elizabetinskoj literaturi moguće je pronaći potvrde za vjerovanja o anđelima koja sežu i do kršćanskoga neoplatonista Dionizija Areopagite (5. st.). 5. II. Zvijezde i kob. Elizabetinski način razmišljanja podrazumijevao je neizbježnost sudbine, i nju je raznim slikama prikazivao kao gibanje zvijezda i promjenu kobi. 5. III. Počela. Počela su se shvaćala kao svojstva tvari, a temeljila su se na pojmovima toploga, hladnoga, suhoga i vlažnoga (zemlja, voda, zrak, vatra) te su se javljala u neprestanoj preinaci jednoga počela u drugo. 5. IV. Čovjek. Čovjek je razumljen kao poveznica svega stvorenoga, most između tvari i duha. Njegova jetra pretvara hranu u četiri soka koji se podudaraju s počelima (crna žuč / zemlja, sluz / voda, krv / zrak, žuč / vatra), a u međusobnome miješanju određuju temperament – savršenu uravnoteženost ili melankoličnu upalu crne žuči. Čovjek je određen tijelom, ali i umom koji ga odvaja od životinje (zbog Pada, doduše, razum je pomućen, a volja zatrovana), u vječnoj je borbi uma i strasti, poput anđela nalik Bogu, a opet sposoban za sve podlosti. 5. V. Životinje, biljke i kovine. Biljke određuje sposobnost rasta. Kovine se ističu po trajnosti. Životinje obilježava osjetilna sposobnost. 6. Podudarne ravnine. Ta je slika izvirala iz nastojanja da se svuda pronađu podudarnosti – božanska i anđeoska ravnina, svemir ili makrokozmos, država ili državno tijelo, čovjek ili mikrokozmos i niža stvorenja. 7. Podudarnosti. I. Nebeske sile i druga stvorenja. John Donne, primjerice, niži red anđela koji upravlja sferama uspoređuje s ljudskim dušama koje upravljaju tijelima. 7. II. Makrokozmos i državno tijelo. Najčešća je usporedba između Sunca koje vlada nebom i kralja koji vlada državom. 7. III. Makrokozmos i mikrokozmos. Mnogo se puta javlja podudarnost oluje i olujnih strasti u čovjeku. 7. IV. Državno tijelo i mikrokozmos. Ideja koja je od Platona bila opće mjesto. 7. V. Opća znakovitost. Elizabetinci su i raznolikosti života prikazivali oslanjajući se na nepromjenljiv uzorak. 8. Kozmički ples. Smatralo se da je stvoreni svemir u stanju glazbe, neprekidni ples. 9. Epilog. Autor završava trima zaključcima: elizabetinski pisci čvrsto se drže srednjovjekovne slike svijeta, iako svjesni da je cjelovitost te slike ugrožena; ispod specifičnoga književnog oblika koji je velike pjesnike učinio posebnima stoje najortodoksnija shvaćanja njihova vremena; elizabetinski način razmišljanja živi i u današnjim ljudima. Tako Tillyard.

No, neizbježno je spomenuti bar neke implikacije njegova razmišljanja. U ovome izdanju sabrane su u predgovoru Janje Ciglar–Žanić Povijest versus pri/povijest – O Tillyardovoj Elizabetinskoj slici svijeta. Spomenimo samo Shakespearea i Johna Donnea (1572–1631): Uliksov govor u Troilu i Kresidi prije otkriva manipulatora koji se redu podruguje i izigrava ga nego nekoga tko iznosi shvaćanje o stupnjevitosti i redu, kao što se i Donne, nagovarajući sunce da se okreće oko zaljubljenikâ, prije poigrava idejom podudarnosti čovjeka–mikrokozmosa i svemira–makrokozmosa. Kako ističe Janja Ciglar–Žanić, u jedinstvenosti božanskoga reda u Tillyardovu prikazu elizabetinske književnosti moguće je naslutiti i njegovu sklonost hegemonijskoj ideologiji tadašnje britanske monarhije. Unatoč svemu, Tillyardovi uvidi korisni su za potpunije razumijevanje elizabetinskih pisaca jer otkrivaju duhovni obrazac koji je blijedio, ali pritom ostajao kontekstom u kojemu su novi svjetonazori otkrivali nova značenja.

Za prijevod Tillyardove knjige Elizabetinska slika svijeta Lara Hölbling Matković primila je godišnju nagradu za najbolji prijevod esejistike Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Vesna Zednik