Vijenac 349

Komentari, Naslovnica

Komentar

Bilješka o moru

Bilješka o moru

Ljeto je posebno stanje tijela i duha. Osim činjenice da je sve manje automobila na parkirnim mjestima, da su trgovački centri nedjeljom upola prazniji te da su u Zagrebu započela ulična prekopavanja i krpanja derutne kanalizacije i asfalta (konačno grad po mjeri čovjeka, miran i ugodan za život), na more više od svega podsjeća ona neizmjerljiva količina akumuliranog unutarnjeg osjećaja da ćemo se uskoro, ako je sreće i novčanika, opet susresti s vedrim licima djetinjstva. Kad već sve dobro i loše dolazi iz djetinjstva, određuje nas, tvori i sažima, šamara ili mazi. Nama koji smo rođeni i živimo na kontinentu more je oduvijek bilo poput najbolje literature: odlazak u egzotiku, na kraj svijeta, u nepoznate ritmove i navike, među ljude koji drukčije a opet posve razumljivo govore, u nova iskustva koja ćemo doživjeti i kojima ćemo se svečano predati, u predjele koji opijaju mirisima, sokovima i zemaljskim darovima. Mare nostrum! Kao klinci putovali smo brzim vlakom prema Splitu, vlak je iz Broda kretao navečer, pa unskom prugom preko Bosne: nitko neće i ne može zaboraviti onaj trenutak kada bismo iza dva ili tri uzastopna tunela pred samim Splitom ugledali bljesak tamnoplavih ploča. Iz ravnice u ravnicu. Trenutak u kojem bismo, pomalo panično zbog jednogodišnjeg iščekivanja, budili jedni druge u pretrpanim kupeima kako bismo svi zajedno sudjelovali u mitskom susretu. Od toga se časa sve činilo moguće, lanac avantura bio je pred nama i mislili smo da se nikada nećemo vratiti tamo odakle smo došli, da će nas nezamislivom brzinom progutati tromo biće pod nogama i pokazati nam najveće tajne i tragove protutnjalih civilizacija... odvesti nas, ako budemo dobri, u samo središte zemlje, duboko i dublje, čak ispod Visa. Jules Verne tih je godina mirno spavao na nekom od srednjodalmatinskih otoka.

Žudnja za morskim stranama ostala je i dalje moćna, natapa misli, održava ponekad posustali élan vital: preda mnom su opet, za koji dan, mudri razgovori s ježevima, kozicama, oblucima u plićaku i stoljetnim šumovima iz uzavrela borika. Sjećam se kako sam bio razočaran prije nekoliko godina kada sam u Zapadnoj Australiji, u pomno napučenu teritoriju pijeska i sunca, ugledao tamošnju tipičnu obalu (i plažu) što ju je stvorio Indijski ocean... Ili obalu uz španjolski grad Alicante... Ništa. Baš ništa. Jules Verne nije se pojavio ni u Cannesu niti u Nici. Na svim tim mjestima vjerojatno žive neki drugi pisci, nisam ih prepoznao. (Kao što je posve sigurno da Hemingway više ne živi u Veneciji, ni on koji je volio koridu ne bi više izdržao toliku navalu i galamu.)

Jules Verne preselio se sada ispod Velebita i spava na punti blizu Starigrada Paklenice. Odatle se vidi mjesečev krajolik otoka Paga, a kad su vedre noći nad Velebitom, vidi se i put do Mjeseca. Što li će nam donijeti ovo ljeto, još jedan bijeg s kontinenta, povratak u djetinjstvo...


Ivica Matičević

Vijenac 349

349 - 19. srpnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak