Dva brata i jedna Sirena

Dva brata i jedna Sirena

Iako Adrianskoga mora Sirena nije nastala kao izvorno hrvatski tekst, zahvaljujući autorskoj intervenciji Petra Zrinskog ona je izrazito hrvatski nacionalni ep, a ne tek puki prepjev. Glavnim obilježjima Sirena se lako uključuje u domaća književna zbivanja, dok je Adriai tengernek Syrenaia Nikole Zrinskog iznimka u onodobnoj mađarskoj literaturi

Obitelj koja u povijesti Hrvatske zauzima jedno od najvažnijih i ključnih mjesta je plemićka obitelj Zrinski. Ona podrijetlo vuče od knezova Bribirskih (iz plemena Šubića) koji važnu ulogu dobivaju na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Godine 1347. odlaze u grad Zrin u Pounje, po kojem su se počeli nazivati Zrinskima. Sudbina je plemena Šubića Zrinskih bila oduvijek povezana sa sudbinom hrvatskoga naroda, pa kako su se narodna središta pomicala prema sjeveru, tako su se i Šubići pomicali od Bribira do Međimurja i tijekom 16. i 17. stoljeća njihova središnja mjesta postaju gradovi Ozalj i Čakovec. Osim borbe protiv Turaka Zrinski se posvećuju i razvoju kulture, pa su njihovi dvorci s najboljim europskim knjižnicama toga doba središta društvenoga i kulturnoga života.

Stekavši odličnu naobrazbu (nakon očeve smrti, o njihovu odgoju brinuo se ostrogonski nadbiskup Péter Pázmány), mladi su velikaši prije preuzimanja obveza boravili u Italiji, što je ostavilo dubok trag na obojicu.

Nakon povratka iz Italije braća odlaze svaki na svoju stranu. Petar se nastanjuje u Ozlju, gradu koji se počeo oblikovati kao osebujno književno središte, pa se u književnoj povijesti govori o ozaljskome krugu u kojem djeluju Petar Zrinski, njegova žena Ana Katarina, Fran Krsto Frankopan. I dok se Petar orijentirao na hrvatsku stranu, Nikola preuzima dio posjeda sa sjedištem u Čakovcu, ženi se Mađaricom Euzebijom Drašković te održava bliske veze s mađarskom vlastelom.

Postavši hrvatskim banom 1665, nakon što je njegov brat, ban Nikola Zrinski, poginuo pokraj Čakovca u lovu na veprove, Petar Zrinski nastavlja bratovu politiku te zajedno s Franom Krstom Frankopanom vodi tajne pregovore sa sultanom.

Optuženi za urotu protiv vladara, obojica su tragično završili život. Uhićeni su u Beču, zatočeni i stavljeni pod istragu, a potom prebačeni u zatvor u Bečkom Novom Mjestu, osuđeni na smrt odsijecanjem glave i pogubljeni 30. travnja 1671. godine.

Nikola je započeo pjesme pisati pod utjecajem kako klasicističke talijanske književnosti tako i mađarskog pjesnika Balassi Bálinta. Samo dvije godine nakon što postaje hrvatskim banom u Beču mu izlazi 1651. Adriai tengernek Syrenaia. Uz nekoliko lirskih pjesama, Nikola je u petnaest pjevanja opjevao opsadu i pad Sigeta. Izabravši mađarski jezik kao sredstvo svoje pjesničke poruke Nikola stavlja Mađarima na znanje da se njegov predak borio i žrtvovao za obranu njihove zemlje. Iako u to doba u Hrvatskoj još nije bilo izgrađenoga nacionalnog osjećaja, Nikola je doživio prigovore jer se u jednom latinskom pismu brani ističući da je svjestan da je Zrinski i Hrvat, a profesija mu nije pjesništvo, nego za domovinu nešto mnogo važnije. Iz same činjenice da Petar prevodi i prerađuje djelo brata Nikole moglo bi se naslutiti da mu je i on zamjerao što je pišući na mađarskom zanemarivao svoj rod i jezik.

Prevodeći Adriai tengernek Syrenaia na hrvatski, jezikom ozaljskoga kruga, Petar je stvorio djelo koje je vrlo lako ušlo u korpus hrvatske književnosti, ne samo zbog opjevanih hrvatskih junaka i katoličkog gledanja na svijet, nego i zbog svojeg stiha i čakavskoga narječja s elementima kajkavskog. Petrov prijevod – prerada, koji je pod naslovom Adrianskoga mora Sirena objavljen u Veneciji 1660, odaje izrazito hrvatsko rodoljublje, čega u Nikolinu djelu nema. Možemo reći da je Petar Zrinski bratovo djelo pohrvatio gdje god mu se za to pružila prilika. Obraćajući se u predgovoru zbirke Adrijanskoga mora Sirena, »virnim i vridim junakom, vse hrvacke i primorske krajine hrabrenim vitezovom«, ističe pradjedovu sigetsku epopeju koja je njezin središnji predmet i Nikoline zasluge za njezinu pjesničku obradu iz »vnogih kronik«. Petar Zrinski prijevodom Nikolina djela na hrvatski »ispravio« je povijesnu logiku po kojoj je sam Nikola trebao postupiti – djelo napisati na hrvatskom jeziku. Možda je Nikola računao na širi čitalački krug svoga djela pa ga je njemu i namijenio, pišući ga na mađarskom jeziku. Značenje Adrianskoga mora Sirene, osobito njezina glavnog dijela – Opside sigetske, povijesno ključna događaja za oba naroda, hrvatski i mađarski, više je u predmetu samu nego u obradi. Prikazuje bitku protiv Turaka, koja je doduše završila porazom kršćanske Europe, ali je taj događaj pun svijetlih primjera kako se u obrani domovine ustraje do kraja. Nikola je Zrinski u mađarskoj književnosti stvorio prvi barokni ep, a kritika ga i danas smatra jednim od najboljih u mađarskom pjesništvu. Sirenu Petra Zrinskoga pak povijest hrvatske književnosti ne svrstava među prva pjesnička ostvarenja.

I dok mađarska književnost doseže Nikolinim spjevom vrhunac u svom jednostoljetnom razvoju, hrvatska književnost već je dala do Zrinskih vrlo vrijedna ostvarenja (sjetimo se samo Marka Marulića i njegova djela Molitva suprotiva Turkom). Petar, koji je u prijevod unio mnogo autorskih elemenata, ne osjeća se izravnim Nikolinim takmacem, već odbija svaku pomisao da bi se »takmac momu bratu Zrinskomu Mikloušu... učinil«, stvarajući dojam kako ga brat nadvisuje »izibranom svojom pametjom«, ne želeći se s njime mjeriti u pjesničkom stvaralaštvu, u težnji »ž njim skupa poredice cilj pisnikov izgoditi«. Privlačna tematika sigetske bitke, zanimljiva širem krugu čitatelja, privukla je Petra i potaknula ga da u hrvatskoj verziji izrazi svoje snažno domoljublje. U želji da proslavi vlastiti rod, Petar je s prijevodom započeo ubrzo nakon objavljivanja mađarskog izvornika. Rukopisi nastali između 1651. i 1655. i danas se čuvaju u zbirci Zrinijade u bečkoj Nacionalnoj knjižnici, a tamo su dospjeli još za vrijeme istrage o Uroti zajedno s ostalim spisima koji su zaplijenjeni na imanjima Zrinskih i Frankopana.

Petar je u svom prijevodu epa osobitu pozornost posvetio stihu, ostavivši Nikolin dvanaesterac i strofe po četiri stiha sa zajedničkom rimom na kraju, a poslije je popravio tako da je u sredini stihova iste strofe proveo rimu. Hrvatska Sirena po građi je potpuno vjerna izvorniku. I u jednom i u drugom grade se likovi kojima se uzor može naslutiti već u starijih talijanskih autora (npr. Ariosta).

Da Petar Zrinski prijevod nastoji prilagoditi domaćim prilikama, vidljivo je u tome što on ustrajava na hrvatstvu sigetskih junaka, pojačava protuaustrijsku političku struju zbog prijetvorna ponašanja Habsburgovaca prema Hrvatskoj (takva stajališta doći će ga glave u Bečkom Novom Mjestu).

Poznati lingvist Vatroslav Jagić pisao je o Sireni Petra Zrinskoga, a posebno ga je zanimao jezik djela, smatrajući kako je jezik Sirene mješavina svih naših narječja, u kojem čakavsko čini temelj, a kajkavsko i štokavsko na nj se naslojavaju. Jagić je zamjerio Zrinskome što je u pjesnički tekst uvrstio riječi iz svakodnevnog govora svoga vremena, koje po njemu ne spadaju u pjesmu. Petar je, izostavivši četrdesetak strofa mađarskog izvornika, a petnaestak preinačivši, dodao blizu 140 vlastitih strofa spjevu i dao mu novu, hrvatsku dimenziju u vremenu kad se pred tolikim narodnim nesrećama o njima šutjelo, pogotovo u literaturi. Iako Sirena nije nastala kao izvorno hrvatski tekst, zahvaljujući Petrovoj autorskoj intervenciji ona je izrazito hrvatski nacionalni ep, a ne tek puki prepjev. Glavnim obilježjima Sirena se lako uključuje u domaća književna zbivanja, dok je Syrenaia iznimka u onodobnoj mađarskoj literaturi.

Dok je Nikolino djelo Adriai tengernek Syrenaia osamljena pojava u tadašnjoj mađarskoj književnosti, Petrovo djelo ne izdvaja se iz korpusa hrvatske književnosti, u kojoj su Tasso, Nikolin uzor u Zrinijadi, i Marino, njegov uzor u manjim pjesmama, bili mnogo čitani i oponašani pisci. Petrov prijevod uklopio se u hrvatsku književnost zbog opjevanih hrvatskih junaka i karakteristična u to doba katoličkog pogleda na svijet. Nažalost, Petar Zrinski ne doseže vrijednosni vrh hrvatske književnosti svoga doba, ali mu ne možemo poreći da je u Sirenu unio snažne nacionalne emocije, potrebne hrvatskoj književnosti i narodu njegova doba.

Dvojezična Sirena obogatila je dvije nacionalne književnosti, dva povijesno povezana naroda, svrstavši se u sam vrh mađarske književnosti s jedne strane i ostavivši dubok trag u hrvatskoj književnosti i narodnoj predaji. Dva brata, dva autora, svaki u svom jeziku stvaraju jedinstveno djelo, prilagodivši ga čitalačkom prostoru i potrebama dvaju povijesno povezanih naroda.

Ivana Sabljak