27 tona

27 tona

Raspored izložaka na dvjema etažama galerije Hayward kroz cijelu izložbu mijenja polazište posjetiteljeve percepcije od promatrača do sudionika, od analize i promišljanja do interaktiviteta, ovisno o kojoj je vrsti izloška riječ. Ustrajavajući na neposrednu, izravnu doživljaju sebe i svijeta – jedinom iskustvu u kojem ljudsko biće ostvaruje prostor slobode, Gormley kao i Beuys vjeruje da svaki čovjek može biti umjetnik i da umjetnost može mijenjati svijet

Recentna izložba Antonya Gormleya u Londonu u potpunosti opravdava njegov status jednog od trenutno najslavnijih umjetnika koji rade u Velikoj Britaniji. Od 1980. konstanta njegova rada osobito je zanimanje za ljudsku figuru. Kako bi ono što radi učinio stvarnim, vlastitim tijelom koristi se kao materijalom, instrumentom i temom. Gormley je dobitnik nagrada Turner Prize 1994. i Southbank Prize for Visual Art 1999. Ova je izložba svojevrstan presjek njegova stvaralaštva, obuhvaćajući umjetnikova djela u posljednjih dvadeset godina. Vrhunac izložbe ostvaren je instalacijama projektiranim za prostor galerije Hayward.

Raznovrsnost pristupa promišljanju tijela i prostora očituje se u rasponu od crteža i skulptura do readymadea i instalacija. Na samu ulazu u izložbeni prostor susrećemo se sa skulpturom Space Station (2002), golemom šest metara visokom čeličnom masom teškom 27 tona. Predložak skulpturi odljev je umjetnikova tijela koji leži u embrionalnom položaju na boku. Skulptura je sastavljena od čeličnih kubusa čija je površina perforirana rupicama pa je forma unatoč tomu što slijedi ljudsko tijelo i njegove proporcije dovedena do neprepoznatljivosti. Čvrstih zatvorenih obrisa, tijelo skulpture komprimirano je gotovo u jezgru. Ipak, perforirana površina kroz koju probija svjetlo i kroz koju vanjski svijet ulazi u unutrašnji kao kroz osjetila, niječe dojam zatvorenosti. Labilnost položaja ostvarena je dijagonalom tijela u prostoru tako da izgleda kao da je zaustavljeno u kretanju. Konfrontacija tame i svjetlosti, zatvorenosti labirinta i prozračnosti sita, težine i labilnosti, monumentalne mase prijetećeg asteroida koji napada prostor, ali i prostor izjeda njega, i pravilne strukture košnice kod promatrača izaziva brojne asocijacije i napetost gotovo do stanja nelagode. Iz takva raspoloženja vodi nas Gormley ususret instalaciji Blind Light (2007), paradoks koje najavljuje već naslov. To je prostorija ograđena staklenim zidovima i ispunjena svjetlom i gustom parom koja nam nudi dvije vrste iskustva. Najprije pogled izvana u kojem ljudi nestaju u magli staklene kutije i povremeno se pojavljuju kao sjene na njezinim vanjskim rubovima. Ušavši unutra, postajemo gotovo slijepi i zbog toga dezorijentirani. To stvara uzbuđenje koje alarmira koncentraciju. Nemogućnost korištenja osjetila vida pomiče percepciju ka taktilnom: dodir kože i pare, stopala i poda, sudar s drugim tijelom. Jedina su uporišta orijentacije i sigurnosti pod i stakleni zidovi koje se može dotaknuti i kroz koje se nazire vanjski prostor iz kojeg drugi gledaju. Posjetitelj je istovremeno subjekt umjetničkog djela i objekt promatranja. U nemogućnosti viđenja vanjskog svijeta pozornost se okreće prema unutra: vlastito tijelo doživljavamo kao prostor, nema čvrstih granica između tijela i uma i između tijela i okoline. Izgubivši uobičajene instrumente kojima definiramo svoju okolinu, spram koje određujemo sebe, svijest traži nova uporišta, zbog čega izlazimo iz uobičajenih mentalnih obrazaca. Tijelo i prostor, ja i ne-ja međusobno se uvjetuju. Zasljepljujući efekt Blind Lighta pruža nam istodobno osjećaj potpune izgubljenosti i slobode te uvid u narav vlastitog iskustva.

Devedesetih je Gormley počeo raditi geometrijske betonske blokove, zaokupljen odnosom između ljudskoga tijela i arhitekture, shvaćajući tijelo kao primarnu čovjekovu nastambu, a građevinu kao drugo čovjekovo tijelo. Jedan od takvih radova u kojem se propituje intimitet čovjeka i njegove okoline instalacija je pod naslovom Allotment (1996). Sastoji se od tristo betonskih kuća napravljenih po mjerama tristo živih ljudi u dobi od jedne i pol do osamdeset godina. Betonska tijela imaju otvore po uzoru na ljudsko tijelo. Svaka pravokutna građevina predstavlja najmanji prostor koji može zaštititi određeno ljudsko biće, koje je u svojim dimenzijama jedinstveno i stvara određene prostorne odnose s drugim tijelima. Kao cjelina, betonska tijela oblikuju prostor koji istovremeno asocira na urbani krajolik strukturiran građevinama i njihovim odnosima ili pak na gomilu ljudi na ulici ili trgu koji tijelima jednako tako oblikuju prostor.

Istražujući na različite načine kakav je osjećaj biti u tijelu i biti tijelo u svijetu, Gormley od 1990. radi teške skulpture od lijevanoga željeza, prema kalupu vlastitoga tijela u različitim položajima. »Uporaba tog materijala – željeza – veže se na duboko podzemlje koje leži pod našim nogama i upućuje da je naše tijelo privremena posudba od sveukupne tvarnosti koja konstituira planet i kojoj i mi, na neki način, dajemo oblik« (Gormley, 1995).

Postavljajući skulpture u različite prostorne odnose, Critical Mass II, Shift II, Drawn, Gormley nas suočava s različitim iskustvima, htijenjima i (ne)mogućnostima naše vlastite egzistencije. Gormleyeve skulpture uvijek se bave postojanjem i tematiziraju njegova različita stanja. U ranim radovima iz vremena Hladnoga rata, A. G. promatra ljudsku egzistenciju i njezinu ovisnost o materijalnom svijetu usredotočujući se na načine preživljavanja – hranu, zaklon i obranu. Pritom se koristi materijalom kao što su kruh, odjeća, guma, drvo, kamen i olovo, polazeći od pretpostavke da je svrha skulpture »transformirati ono što postoji u vanjskom svijetu ujedinjujući ga sa svijetom osjetilnosti, maštom i vjerom«. Godine 1981. izradio je prvo djelo od industrijski proizvedenih krišaka bijeloga kruha nazvavši ga Mother Pride. Recentnu varijantu iste teme možemo vidjeti na izložbi kao reljef od dvopeka u čijoj se sredini nalazi praznina u obliku embrija. U uglu iste prostorije galerije nailazimo na naslaganu hrpu olovnih metaka, Seeds, koja se doima poput zrna žitarica ili mahunarki. »Svaki metak predstavlja život, na isti način kao što sjeme predstavlja moguću biljku« (Gormley).

Čitavo je Gormleyevo djelo zaokupljeno propitivanjem naravi prostora koji ljudsko biće nastanjuje. »Nikada nisam bio zainteresiran za izradu skulptura«, pojašnjava. »Ono što sam nastojao pokazati jest prostor u kojem je tijelo, ne prikazujući tijelo samo.« Radovi nazvani Matrices and expansions (2006–07) skulpture su napravljene od uskih cijevi ili žica od nehrđajućeg čelika, kojima je ponovno predložak ljudsko tijelo. Potpuno su otvorene strukture tako da izgledaju kao crteži u prostoru u kojima prazan prostor čini jezgru tijela. Bez težine i gotovo dematerijalizirane, prazne matrice čine se kao oblik-prostor u nastajanju: oblik se pojavljuje kao praznina, a praznina izrasta u oblik. »Prazne matrice najbliže su što sam uspio doći Brancusijevu iskustvu pretvaranja predmeta u svjetlo. On je to činio polirajući skulpture, dok sam ja pokušao isto učiniti napuštajući težinu i masu, pri čemu je nestala i površina« (Gormley, 2007).

Interaktivno iskustvo nastavlja se instalacijom Hatch (2007). Kao i Blind Light, instalacija pruža iskustvo sudionika – iznutra, i promatrača – izvana. To je zatamnjena soba u čijem su prostoru porazmještene aluminijske cijevi, kao u srednjovjekovnom kabinetu za mučenje (Iron Maiden), preko kojih posjetitelj mora prelaziti, sagibati se i zaobilaziti ih kao fizičke prepreke u kretanju prostorom. To stvara osjećaj nelagode i povišene koncentracije. Zidovi sobe perforirani su rupicama kroz koje ulazi svjetlo što stvara doživljaj da se naše tijelo kreće u drugom tijelu i dodatno nam provocira percepciju prigodom vrlo zahtjevna kretanja. Izvana, ako pogledamo kroz rupice zida u kojima su endoskopske cijevi, dobivamo kaleidoskopski pogled u tijelo interijera.

Na samu kraju izložbe izlazimo iz tijela arhitekture galerije u vanjski prostor, na tri terase s kojih se pruža pogled na London i instalacija pod naslovom Event horizont (2007). Gormley je intervenirao u vizuru grada postavivši trideset i jednu figuru, odljeve svoga tijela, na terase i krovove kuća te šetališta duž obala Temze u krugu od jedan i pol kilometar. Neke se skulpture dobro vide i doživljavamo ih kao prolaznike, a prolaznike koji prolaze mimo njih počinjemo doživljavati kao skulpture. Posjetitelj postaje svjestan da je tihi promatrač i spoznaje da je uvučen u igru u kojoj umjetnost promatra njega. Neke su pak skulpture toliko udaljene da ih jedva naziremo, što nas suočava s granicama vlastitog vida i spoznaje univerzuma.

Raspored izložaka na dvjema etažama galerije Hayward kroz cijelu izložbu mijenja polazište posjetiteljeve percepcije od promatrača do sudionika, od analize i promišljanja do interaktiviteta, ovisno o kojoj je vrsti izloška riječ. I kao promatrač i kao sudionik, posjetitelj se suočava s različitim iskustvima tijela koja se događaju u fizičkom prostoru i u mentalnom prostoru. Ustrajavajući na neposrednu, izravnu doživljaju sebe i svijeta – jedinom iskustvu u kojem ljudsko biće ostvaruje prostor slobode, Gormley kao i Beuys vjeruje da svaki čovjek može biti umjetnik i da umjetnost može mijenjati svijet.

Anita Zlomislić