ZLATAN SAT

SAMOSTAN

Pokraj rijeke

Stari samostan.

Siv. I tih.

U kutovima mirne

Ledene sjene.

Mlada duša,

Sama, tuguje.

Pun sjenak tišine

Samostan kraj rijeke,

Star. I samotan.

Brod (Samostan), ožujak 1921.

VISOKA ŽUTA ŽITA

Kada u rumene zore

Ili u jasna jutra

Prolazim

Poljima rosnim

Gdje mlad vjetar njiše teške klasove

Visokog žutog žita,

Iznenada stanem;

I gle!

Moje srce, od radosti, glasno kuca

Kao zlatan sat.

Rastušje, 4. srpnja 1923.

DJEČAK U SJENI VRBE

Nad livadama šúmek ljetni vjetrovi

I pokošenog sijena nose miris, topao.

Potok teče bistar; lagano,

U žuborenju.

Vrba spušta mekane grane

Na ledinu.

U sjenci vrbe stoji dječak.

I pjeva.

Rastušje, 8. srpnja 1923.

SANJAM KAKO IDEM PORED TEBE

...ali kad te u daljini ugledam,

Prelazim na drugu stranu, protivnu,

Gdje me nećeš opaziti

Izmeđ proa laznikak mnogih.

Pred tobom se sakrivam

Za uglove ulične

Ili za široa ka stabla.

U noći, sanjam kako idem pored tebe.

Rastušje, 11. rujna 1923.

NAD VINOGRADOM SUNCE I OBLACI

Sunce jarko

Sipa tople strelice

Na grozdove

U dozrijevanju.

Jarko sunce

Tešku glavu sagiba

Dok ne padne za goru

Zelenu, tajanstvenu.

Razgoni vjetar oblake, nebeske putnike.

Nad vinogradom prelijetaju grlice.

Rastušje (vinograd), 3. kolovoza 1925.

BALADA O ZAKLANIM OVCAMA

2. verzija

Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,

Goni dvanaest ovaca, mekih runa,

U grad sneni na prodaju sitom mesaru.

Na čelu im ovan vitorog.

Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,

Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,

U dvorište gradske klaonice:

Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.

Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,

Odvukoše kao kurjaci:

Nijedna se više natrag ne vrati.

Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.

Okrutne ruke snažno svaku obore:

Bez opiranja, pritisnuta koljenom,

Dočeka ona smrt od noža, u krvi.

Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.

Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.

Javlja se sunce za obronkom... Na povratku,

Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.

Pašnjak blista rosnatom travom, u suncu.

Kolašin (Crna Gora; Kasarna), 27. srpnja 1930.

JUTARNJA ZVIJEZDA POZLAĆEN ORAH

Jutarnja zvijezda o nebo pribodena:

Pozlaćen orah viseć na božićnom drvcu.

Rasklopila je snene oči zora:

Djevojčica razmažena, ljutita

Što su je tako rano bukom izbudili

Još neispavanu.

Uzduž potoka jabuke u cvjetanju mirišu;

Na govedima klepke sve su glasnije.

Iz bliske niske šikare

Dopire pjesma ptičija

Do uha mome ocu...

Al on je ne sluša.

Otac moj oruć viče na konje za plugom

Pa nije ni primijetio

Kako se sjena kónjak prostrla do nakraj oranice,

I konjska se leđa snažno isparuju,

I kako se k nebu iz brázdak para uzdiže

Kao tamjan iz dragocjenih kadionica.

Rastušje, sredinom kolovoza 1931.

DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć

Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosjede njene kose

Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem

Po snijegu što vani pada

U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:

Anđeli s neba, nježnim rukama,

Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju

Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć

Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna! kaži, što to sja

U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Rastušje, sredinom kolovoza 1931.

ŽENE POD ORAHOM

U predvečerje pred kućom krošnje mirišu

I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim

Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,

I pozdravljam.

Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.

One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:

I ona s crnim očima, i baršunastim,

I ona s očima zelenim

Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,

Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne

Na te mlade žene pod orahom.

Bileće (Hercegovina; Kasarna, Učionica 13. čete),

28. travnja 1929. nedjelja, poslije podne

BACAM SRCE POD TUĐA STOPALA

I

Ti ležiš, oče, na groblju u Rastušju,

Iznad tebe noć je krila raskrilila,

Tavna noć u kojoj kosti odmaraš;

Ne dižeš se rano pred zoru, ne odlaziš u štalu

Da konjma baciš sijena u jasle.

Polako trune hrastov križ

I vjetar lijeće nad grobljem

Na dotičuć se lica tvog kao dok si bio živ.

Rosa pada po djetelini kraj potoka;

U kući je siromaštvo, mir i pljesnivost.

Ne brinem se da porodicu osnujem

Nit lice da mi sja od sreće domaće:

Očinska kuća, daleko od mene, propada.

II

Da me nisi, oče, u školu poslao

Davno bih se bio već oženio:

Imao bih dva, tri sinčića.

U proljeće bih kopao, plužio, kosio;

S jeseni bih rakiju pekao i tukao se pjan sa susjedom.

Najposlije bi me sinovi moji sahranili,

U predvečerje kasno, blatnjavo,

Kraj ograde groblja, uza te,

Od davnine gdje leže naši djedovi.

I otišli bi zatim stoku napajati.

Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:

Poznanici skreću glavom,

Govore da sam lud.

Zagreb (Runjaninova ulica 4), 7. rujna 1932.

SUNCE NAD ORANICAMA

1

U svojoj sobici u kavezu Đačkoga doma

pod svjetiljkom električnom sjedim i zapisujem

kako hodam godinama gradskim ulicama

i razgovaram sa znancima

i svraćam se u gostionice i pijem

i vraćam knjige nepročitane

i lišće pada u jesen svenuto

2

A vršnjaci moji u mom zavičaju

urane u zoru i očešu konje

pa ih pod plug zapregnu

i svak na svoju njivu brižan odlazi

U svanuće zaore gvozden plug

i neumorno stane nizat brazdu pokraj teške brazde

(đerđanski teški niz)

3

A ja dragi prijatelju

dok ustajem iz kreveta

prije podneva

znam da se u mom zavičaju

muče ljudi kao stoka

i raskošno blista

s u n c e n a d o r a n i c a m a

Zagreb (Runjaninova ulica 4), 11. i 12. travnja 1933.

PRSTEN

Kad me pitaju, kakav je

Prsten moj, i odakle je, odgovaram:

Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap

Tamne krvi, koji zovu karneol,

Nosio je, u davno doba, na polasku

U križarski rat, vitez neki. (Tko zna išta

O njemu?) Kasnije, mnogo kasnije,

Nürnberški zlatar kamen je okovao

U srebro. I prsten, u malom nizu stoc ljećaa ,

Prelažaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah

I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)

Pa je došao, j e d n o g a d a n a, i na moju ruku;

Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:

»Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov«.

A nitko nije pomišljao da je doista

Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.

Nego me ispitivahu:

Koliko bi on stajao,

I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.

Ne bi ni slušali moj zbunjen odgovor,

Da nisam o tome mislio, i da ne znam

Hoće li on sa mnom leći

U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci

Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati

Da se i meni činilo, kao i onima

Preda mnom, da se ruka moja neće nikada

Rastati od prstena, od prstena od srebra,

S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol

Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma

O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

Zagreb (Ilica 26), 1. prosinca 1955. četvrtak, popodne

NA GROBU PRIJATELJA

Uspomeni Jure Kaštelana

Dođoh na grob tvoj. Ploča

S tvojim potpisom. I sunce.

A uokolo sami grobovi,

Grobovi s imenima, tuđi.

Pomislih: Gdje li su jablani,

Oni iz tvojih pjesama,

Da pratnja ti budu i ovdje

U pustoj vječnosti tvojoj?

No, sjetih se da je dosta

Srcu čovječjem malo ljubavi,

Kitica cvijeća, riječ prijatelja.

A koliko njih, koliko ljudi,

U ovo grabežljivo, krovoločno doba,

Nemaju ništa, ni svoga groba.

Vratih se spuštene glave, uprte u Zemlju.

Zagreb (Gajeva 2a), 4. kolovoza 1991. nedjelja

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ

1905. 4. studenoga rođen je u Rastušju, nedaleko od Slavonskog Broda.

1912–1916. U Podvinju, susjednom selu, polazio je Nižu pučku školu, a 1916–1918, pješačeći iz Rastušja, polazio je peti razred i prvo proljeće šestog razreda Više pučke škole u Brodu.

U trećem razredu realne gimnazije, u jesen, u trinaestoj godini, započeo je pisati pjesme, no te je već 1920. uništio.

1920/1921. Kao đak petog razreda gimnazije, stanovao je u brodskom samostanu, gdje je napisao devet pjesama, od kojih su sve, osim jedne, poslije i objavljene.

1922. 1. ožujka: pod pseudonimom Margan Tadeon, objavljena mu je u srednjoškolskom listu »Omladina« pjesma Tužna jesen, jedina objavljena mu za gimnazijskih godina.

1923. Jesen: njegov mentor, slikar Jerolim Miše, odnio je u Zagreb, uredniku »Savremenika« Milanu Begoviću, pregršt njegovih pjesama i vratio se s viješću da će Begović izbor od nekoliko pjesama uvrstiti u »Savremenik«; no taj je časopis potkraj 1923. prestao izlaziti.

1923/1924. Ponavljao je sedmi razred (matematika!) idući svaki dan iz Rastušja u Brod pješice, kao i u nižim razredima gimnazije.

1925. 24. studenoga: u Brodu, položivši popravni ispit iz matematike dobio je Svjedočanstvo o višem tečajnom ispitu (ispitu zrelosti).

13. listopada: upisao studij šumarstva u Gospodarsko-šumarskom fakultetu.

1928. 1. ožujka: u Zagrebu, napustivši studij šumarstva, upisao se na Filozofski fakultet: historija južnoslavenske književnosti, filozofija.

17–30. svibnja: s akademskim pjevačkim zborom Mladost (dirigent Jakov Gotovac) na turneji po Njemačkoj: Dresden, Berlin, Leipzig, Düsseldorf, München; u Berlinu (20. svibnja) susret s Franom Mažuranićem.

1. studenoga: pod pseudonimom Tadeon, objavljena mu je pjesma Golubinja krila, u 8. broju »Književnika«; urednik Milan Begović.

Svibanj: pod svojim se imenom prvi put javio u »Književniku« (Pjesma mom srcu) i u »Hrvatskoj reviji« (Jednostavne pjesme o ljiljanima); urednici: Luka Perković i Blaž Jurišić.

1932. Travanj: objavio je knjigu Sunce nad oranicama, sa 25 pjesama, od kojih je 13 preuzeto iz Lirike; crtež autora (1933) Jerolim Miše, vlastita naklada, Zagreb 1933.

27. travnja: u službenom listu »Narodne novine« objavljeno je rješenje Državnog tužilaštva u Zagrebu od 24. travnja 1933. »Zabranjeno rasturavanje i prodavanje knjige Sunce nad oranicama«.

1. lipnja: u Zagrebu, prvi intervju imao je s Ivom Kozarčaninom (I. Mirožić); objavljen u listu »15 dana«, br. 11, Zagreb, 1. lipnja 1933.

14. kolovoza: prva njegova pjesma prevedena na strani jezik, češki, Jutarnja zvijezda pozlaćen orah; Otto F. Babler; Našinec, Olomouc, 14. srpnja 1932.

1935. 15. travnja: otpušten iz dnevnika »Slovo«.

26. lipnja: namješten je u Zakladi tiskare »Narodnih novina« kao korektor službenog lista; direktor tiskare Vladimir Kirin (1894–1963).

1936. Travanj: objavljena mu je knjiga Pepeo srca, sa 80 pjesama, od kojih je 35 preuzeto iz prijašnjih zbirki; crtež autora (1932) izradio Jerolim Miše.

1937. Objavio je knjigu Dani djetinjstva.

25. veljače: izdana mu je diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i priznata fakultetska sprema.

11. travnja: izabran, na skupštini, za tajnika Društva hrvatskih književnika (tu je dužnost obavljao do 31. ožujka 1940); predsjednik DHK Franjo Fancev.

1939. 4. rujna: u Zagrebu vjenčao se s prof. Jelom Ljevaković, u crkvi svetoga Marka.

13. listopada: postavljen za honorarnoga nastavnika hrvatskog jezika i književnosti u Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (do 6. studenog 1945).

1940. 11. lipnja: postavljen za prosvjetnoga višeg pristava kod Banovine Hrvatske (izvjestitelj za književnost).

1941. 12. rujna –9. studenog: boravio je u Veneciji i u Rimu, s hrvatskim književnicima i javnim djelatnicima.

1942. Studeni: objavljena mu je knjiga Tuga zemlje, sa 130 pjesama; crtež autora (olovka) Antun Mezdjić; HIBZ, Zagreb, 1942, 228 str., 2000 primjeraka.

1. prosinac: u Zagrebu, službovao kao časnik u Popunidbenom odjelu Ministarstva oružanih snaga (Minors), do 20. lipnja 1944.

1943. 13. lipanj: Antunska nagrada za poeziju (za knjigu pjesama Tuga zemlje, 1942) Državnog zavoda za narodnu prosvjetu u Zagrebu.

1944. 23. lipnja: u Zagrebu, postavljen za književnog tajnika Hrvatskoga izdavalačkog bibliografskog zavoda (HIBZ), do 6. svibnja 1945.

1945. 9. svibnja: namješten u Nakladnom zavodu Hrvatske kao urednik (Frankopanska ulica 26/II).

Srpanj: započeo s uređivanjem Djela Ivana Gorana Kovačića (7 knjiga do 1949).

6. studenoga: obaviješten da prema novom nastavnom planu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu »otpadaju predavanja iz hrvatskog jezika«.

1948. 1. siječnja: rad Nakladnog zavoda Hrvatske nastavilo je Državno izdavačko poduzeće Hrvatske Zora, u kojem je nastupio dužnost urednika (ostavši na tome mjestu do kraja rujna 1958).

Zasnovao i uređivao biblioteku Djela hrvatskih pisaca: do ljeta 1958. izašla su 24 sveska redovnih i 4 sveska izvanrednih izdanja, sa 215 slikovnih priloga (biblioteka je prestala izlaziti, kad je urednik iz Zore otpušten).

1951. 4. veljače: izabran je, na skupštini, za potpredsjednika Matice hrvatske (bio potpredsjednik do 19. prosinca 1954).

1952. Urednik biblioteke Hrvatski pjesnici u Matici hrvatskoj. Do 1965. izašlo je 17 knjiga.

1953. 30. lipnja: izabran je dopisnim članom JAZU.

Listopad: izabran za direktora Instituta za književnost JAZU (dužnost obavljao honorarno do lipnja 1960, pa stalno do kraja 1966, i zatim opet honorarno do kraja 1973).

Studeni: u Tadijanovićevoj redakciji počela izlaziti Sabrana djela Janka Polića Kamova, Otokar Keršovani, Rijeka 1956.

1957. 1. veljače: otkazana mu je, »zbog ukidanja radnih mjesta urednika«, služba u Zori, izdavačkom poduzeću, u svojstvu urednika biblioteke Djela hrvatskih pisaca; istog dana sklopio ugovor za »honorarno uređivanje biblioteke Djela hrvatskih pisaca«.

1958. 1. listopada: Izdavačko poduzeće Zora (direktor Ivan Dončević) otkazalo mu je »važenje starog ugovora za godinu 1959.« zbog »sklapanja novog ugovora«, koji da će mu »poduzeće predložiti ovih dana«. (Novi ugovor nije nikada sklopljen!)

1960. 9. lipnja: nakon što mu je (1958) otkazana služba u Izdavačkom poduzeću Zora bio je godinu i pol bez stalna namještenja. Predsjedništvo JAZU postavilo ga je, na njegovu molbu, u zvanje znanstvenog savjetnika na položaju direktora Instituta za književnost JAZU (do 31. prosinca 1966, kad je umirovljen; otada je ponovno bio honorarni direktor Instituta do 31. 12. 1973).

29. listopada: objavljen mu je izbor pjesama Srebrne svirale, Školska knjiga, Zagreb, 1960. Ukupna naklada u 17 izdanja oko 250.000 primjeraka.

1961. 27. studenoga: odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vijencem.

1962. Travanj: postao član Hrvatskoga centra PEN-a.

1963. 30. prosinca: objavljena mu je knjiga izabranih pjesama Prsten u izdanju Matice hrvatske.

1964. 16. veljače: za knjigu izabranih pjesama Prsten (1963) primio Zmajevu nagradu Matice srpske u Novom Sadu.

28. veljače: izabran za predsjednika Društva književnika Hrvatske (do 19. ožujka 1965).

8. svibnja: Skupština grada Zagreba podijelila mu je Nagradu grada Zagreba »za cikluse pjesama iz zbirke Prsten«.

1965. 23. lipnja: izabran, na godišnjoj skupštini, za redovnoga člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

19. lipnja: dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

1974. 25. ožujka: u Akademiji proslavljen izlazak posljednjega, dvadesetog sveska Matoševih Sabranih djela, JAZU, Liber, Mladost, Zagreb, 1973.

1986. U Nakladi Naprijed objavljena su mu djela u pet svezaka.

1987. 2. lipnja: primio Nagradu Tin Ujević.

8. lipnja: primio Orden Republike sa zlatnim vijencem.

1995. U Matici hrvatskoj objavljena Djela u pet svezaka.

2000. U Matici hrvatskoj objavljeno drugo izdanje Djela u pet svezaka.

2004. U Školskoj knjizi objavljeno 20. izdanje Srebrnih svirala.

2007. 27. lipnja umro u Zagrebu i sahranjen 2. srpnja na Mirogoju.