Život u ružičastom

Život u ružičastom

Premda su šansone koje je Edith Piaf pjevala i način na koji ih je pjevala same po sebi dovoljne da ozvuče film, mudri postupci redatelja i skladatelja učinili su ih još zanimljivijim i posebnijim

U biografskim filmovima o skladateljima ili izvođačima glazbe sasvim je jasno da će glazba imati prvu riječ. La Vie en rose, o životu slavnoga vrapčića Edith Piaf unaprijed je obećavao glazbeno bogatstvo, što je redatelj Olivier Dahan mudro iskoristio. Razdvajajući životnu priču Edith Piaf vremenski udaljenim radnjama, Dahan je iskoristio njezine pjesme kao most koji povezuje dvije priče – onu s kraja karijere i onu s početka života male La Môme. Koristeći se pjesmom La Vie en rose kao okvirom (premda prilično labavim, jer pjesma samo naznačuje početak i završetak životnoga puta slavne pjevačice), Dahan je pjesme kao što su Milord, Rien de rien, La foule, Cri du coeur i druge rabio u prizornom i neprizornom obliku, ovisno o tome pripadaju li filmskoj budućnosti ili filmskoj prošlosti. Kao dodatak, popratna glazba Christophera Gunninga, inače uspješna filmskog i televizijskog skladatelja (Gunning je skladao glazbu za serijal o Herculesu Poirotu), na sličan se način uplela u (najčešće) tragične prizore. Gunning je iskoristio pjesmu Mon legionnaire i u instrumentalnom (glasovirskom) obliku pretvorio je u glavnu temu filma, koja je osobito došla do izražaja u teškom prizoru smrti umjetničina prvoga menadžera, tate Lepléa. Također treba upozoriti na nesvakidašnji postupak: u prizoru prvoga velikog nastupa Edith Piaf u music-hallu redatelj Cotillard isključuje sve prizorne zvukove, stavljajući u prvi plan Dahanovu neprizornu glazbu i presnažne vizualne geste i mimiku mlade Piaf. Doista, premda su šansone koje je Edith Piaf pjevala i način na koji ih je pjevala same po sebi dovoljne da ozvuče film, mudri postupci redatelja i skladatelja učinili su ih još zanimljivijim i posebnijim.

Irena Paulus