Zbogom zubu

Zbogom zubu

Bio si, moj prijatelju, čvrst i nepopustljiv.

Ne kao jezik, mekan i savitljiv.

Gorko i slatko dijelismo do danas.

Ali sad moramo svaki svojim putem.

Ho Ši Min, Zatvorski dnevnik,

August Cesarec, Zagreb, 1975.

U zadnje vrijeme sve češće mislim na Ho Ši Mina. I mene je – treba li uopće reći: u najnezgodnije vrijeme?! – držač, štoviše, glavni pilon moje zubne mostogradnje jednoga jutra odlučio zauvijek napustiti. Nije više mogao svladati ni podatnu zapreku kakva je mekani kruh i jednostavno je otišao na put bez povratka, ostavivši mi korijen za uspomenu (i dodatnu gnjavažu). Kad bolje promislim, naš je obiteljski život zapravo dubinski povezan s Ho Ši Minom, tim vijetnamskim vođom, političkim zatvorenikom i pjesnikom, premda nemamo nikakve veze ni s ratom u Vijetnamu ni s ideologijama koje su ga izazvale. Tu našu 35–godišnju vezu već sam u jednom od prethodnih tekstova objasnila, pa koga zanima – iskopat će je. Bilo kako bilo, u tim počecima, o kojima ni Ho Ši Min nije pojma imao, nismo, naravno, ni pomišljali na to da će nam daleka Jugoistočna Azija, u kojoj nikad nismo bili, skrojiti životnu kapu.

Zub (prasl. zo¸b ^b , lit. žambas, rub, nešto oštro, ie. *g'embh–, gristi, grč. gómphos), ta koštunjava izraslina u čeljusti, ali i oštriji dio nekih predmeta (pile, češlja, zupčanika i sl.), čovjekov je neizbježni životni pratilac. Najprije nam, uz prodoran plač koji izbezumljuje roditelje, izbijaju mliječni zubi, potom se kvare, bole, rastu jedan preko drugoga, gurajući nam prvu korekcijsku stegu u još nejake ralje (da nam doživotne kljove ne budu baš kao u divlje svinje), pa onda poispadaju i cijeli se ciklus ponavlja (samo mnogo duže) s »pravim« zubima (denticija, lat. dens, dentis, zub) sve do zuba mudrosti. Starost je jednako krezuba kao i nježna dojenačka dob; dakle, zubi su kao stvoreni za već otrcanu metaforu o životnom ciklusu. Kad su zubi »u punoj snazi«, kad su dakle u svojoj prvotnoj evolucijskoj ulozi koljača i derača, moramo svako toliko baciti što u zube (jesti na brzinu) da smognemo snage za iscrpljujuću životnu borbu zubima i noktima (svim sredstvima) da možemo brusiti zube (napadati koga oštrim riječima), da možemo reći komu što ga ide u zube (izravno i neustrašivo), kad već od kajbumščakovskih vremena živimo pod geslom oko za oko, zub za zub (vraćati milo za drago), evidentiranom i u Bibliji, toj kršćanskoj učiteljici života, na više mjesta da bolje utvrdimo gradivo: Izl 21, 24; Lev 24, 20; Pnz 19, 21; Mt 5, 38 itd. No bolje i to (napad je najbolja obrana) nego cijeli život držati jezik za zubima (šutjeti), makar se ta »hrabrost« očitovala u tome da stalno nešto mrsimo i cijedimo kroz zube, jer ako se budemo previše junačili, ako budemo previše kesili ili pokazivali zube, osobito pretpostavljenima ili onima o kojima na ovaj ili onaj način ovisimo, odmah će nas zbog toga stajanja na žulj uzeti na zub, pa ćemo i dobiti po zubima (piksi i čemu sve ne?!). Možemo se mi napuhavati koliko hoćemo, možemo se naoružati do zuba osvetničkim planovima; ako nam kola krenu platežno nizbrdo, brzo ćemo morati objesiti zube o klin (gladovati), nećemo imati što dati djeci ni za pod zub, pa s vremenom neće u kući biti više ni za jedan zub (nimalo). Dok još tinja kakva–takva vjera u pravnu državu i zaštitu ljudskih prava, ljudi neko vrijeme očajnički stišću zube (trpe) i škrguću zubima (izražavaju nezadovoljstvo), o čemu kršćanski puk brojne potvrde također nalazi i u Starom i u Novom zavjetu (npr. Ps 37,12; Mt 8, 12; 13, 42, 50; Lk 13, 28 itd.), no kad im prekipi i kad dotjeraju cara do duvara (zida), uzet će u očaju pravdu u svoje ruke i nerijetko sasuti svojim krvopijama zube u grlo (premlatiti koga), hrabreći se prije toga čina riječima: »Pljuni mi u zube ako to ne napravim.« U takvim borbama i nadmetanjima uglavnom se vrti ljudski vijek: pokazujemo zube, brusimo zube, lomimo zube na čemu, netko nas uzima na zub, borimo se zubima i noktima za svoj djelić mjesta pod suncem, često poželimo da imamo zmijski zub pa da njime teško skupljenu hrabrost šiknemo u zube ugnjetačima i nasilnicima, dok nam ipak na kraju ne izbiju zube, dok nas ne obuzmu babini zubi (klimavi i nesigurni), dok nas ne preuzme razorna sila koja pravedno nagriza svako stvorenje – zub vremena. Naši mliječni pa potom »pravi« zubi (svi u jednom redu, kano mladi vojaci kad na frontu gredu) dospjeli su do zubala (gebisa, njem. Gebiss, dentijere, portabl zuba, tj. zubne proteze), pa i tjesteninu, nekoć kuhanu al dente, kuhamo sve duže (gotovo do pacavosti), vrijeme naše zubatosti nepovratno je prošlo, čak nam i sunce postaje sve zubatije kako se sami pomalo hladimo. Zubani (zubati kitovi) još će neko vrijeme veselo plivati dok im sasvim ne upropastimo životni prostor, zubača i pasji zub (biljke) još će neko vrijeme izbijati iz teško onečišćena tla, zupčanici se okretati tek do isteka garantnog roka, a zubatac proklinjati čas i hip kad ga je sudbina izvukla iz mora i položila na gradele (ili, za više ciljeve, na oltar hrvatske turističke ponude), pa se njime možda upravo sladi tamo neki krezubac, koji svojim upalim desnima i škljocavom zubarskom napravom slini po toj plemenitoj ribi, koja mu se može osvetiti jedino zabadanjem drače (kosti) u neki meki zakutak šuplje mu usne šupljine. U kojoj samuje tek baća iz lako odgonetljive zagonetke: Vukotići vuku, sjekutići sijeku, sam baća prevraća. Što je to? Nekoć skladna cjelina – zubi i jezik.