Vrijedni fragmenti

Vrijedni fragmenti

Fotografija ima mnoštvo zavodljivih i intrigantnih lica, ono umjetničko samo je jedno od njih. Fotografije u Galeriji Badrov nastale su u doba kada je fotografija težila umjetničkoj afirmaciji, odnosno samosvjesno je potvrđivala

Galerija Badrov djelovanje na području afirmacije fotografije kao ravnopravne umjetničke discipline od početaka, prije četiri godine, razvija na više planova. Uz redovitu izložbenu djelatnost unutar koje predstavlja suvremenu fotografsku produkciju nositelj je pionirskog pothvata u našoj sredini, prve aukcije fotografija, utirući na taj način put njezinu primjerenu tretmanu na umjetničkom tržištu. Slijedom toga, znatan dio njezinih aktivnosti posvećen je i prikupljanju fotografija iz starijih razdoblja, kao vrijedna dijela kulturne baštine, ali i visoko pozicioniranih na tržištu umjetnina, gdje artefakti s protekom vremena dobivaju na vrijednosti.

Dio prikupljenih radova predstavljen je ovih dana na izložbi Fragmenti pedesetih i šezdesetih. Riječ je o fotografijama s izložbi iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, radovima mahom poznatih autora, klasika hrvatske fotografije, pa se može reći da izloženih dvadesetak radova daje reprezentativan presjek ondašnje umjetničke fotografske produkcije. Nastali u doba popuštanja ideološke cenzure i odmaka od nametana socrealizma, odslikavaju dominantne umjetničke trendove svoga doba. Marija Tonković, autorica uvodnoga teksta u katalogu izložbe, prepoznaje u njima utjecaje grupe EXAT 51 (apstrakcija i geometrizam), putujuće izložbe Edwarda Steichena Ljudska obitelj (koja 1957. gostuje u Zagrebu), i filmova talijanskoga neorealizma (poglavito u radovima profesionalnih fotoreportera: Mladen Grčević, Pavao Cajzek, Mladen Tudor). U šezdesetima slijede Nove tendencije s neokonstruktivizmom, a potom apstrakcija i nadrealizam. Predstavljeni autori spomenute pravce interpretiraju najčešće putem motiva krajolika (Milan Pavić, Ivan Medar, Vilko Zuber…), ženskog akta (Jozo Ćetković) i portreta (Tošo Dabac, Aleksandar Kukec). Metaforičnost i nadrealizam najprisutniji su u Josipa Vranića i braće Brkan. Svojim heterogenim ostvarenjima svi radovi ocrtavaju umjetnički pluralizam i slobodu onoga vremena, onu koja će otvoriti put novim eksperimentima u vremenima koja slijede.

Takva bi povijesno-umjetnička pozicioniranja mogla biti dostatna za kratak osvrt na te fotografije, da se ne nameće jedno pitanje: danas, pedeset godina poslije, u kakvu su one odnosu sa suvremenom fotografskom praksom i, s obzirom da je riječ o izlaganim fotografijama, s današnjom praksom izlaganja fotografije? U jednom od najreprezentativnijih izložbenih prostora u Zagrebu, Umjetničkom paviljonu, nedavno je organizirana izložba Volimo li gledati druge ljude? s osnovnom zamisli da ispita našu potrebu za fotografiranjem sebe i drugih. U Galeriji Križić Roban upravo je otvorena izložba Exposé s fotografijama iz oštećenih negativa koje je autor (Srećko Rijetković) slučajno pronašao u staji u Švedskoj, a koji su na svojoj krhkoj površini sačuvali dva široko nasmiješena anonimna ženska lica, uhvaćen trenutak čiste sreće, koncentraciju praskava životnog veselja, jednom, negdje…

Fotografija ima mnoštvo zavodljivih i intrigantnih lica, ono umjetničko samo je jedno od njih. Fotografije u Galeriji Badrov nastale su u doba kada je fotografija težila umjetničkoj afirmaciji, odnosno samosvjesno je potvrđivala. Čini se kao da je taj poriv danas do neke mjere iscrpljen. Dalje i preko umjetnosti može se samo u život. Umjetnička fotografija danas je samo jedan oblik svekolike fotografske produkcije, ali njezina povijesna očitovanja vrijedan su dokument svoga vremena, koje treba čuvati i predstavljati javnosti kao vrijedan segment kulturne baštine. Do otvaranja tako često prizivana i željena Muzeja fotografije preostaje nam uživati u ovakvim malim, ali vrijednim fragmentima.

Maša Štrbac