U zvuku dronea

U zvuku dronea

McDowellovo glazbeno razmišljanje iskreno prikazuje situaciju u crvenoj zoni Kalkute, koja je naizgled bezizlazna, ali kojoj konkretna nastojanja poput onih Zane Briski pružaju pravu nadu

U dokumentarnom filmu Rođeni u bordelu redateljica-fotografkinja Zana Briski prati djecu indijskih prostitutki koja su rođena i žive u bordelima (film je dobio brojne nagrade, između ostaloga i Oscara za najbolji dokumentarni film). Njezino nastojanje da djeci, koja su unaprijed osuđena na prostituciju kako ne bi umrla od gladi, otvori nove životne mogućnosti (podučavala ih je slikanju i fotografiji), ocrtano je glazbom skladatelja Johna McDowella (vođa grupe Mamma Tongue). Uz pomoć svestranih glazbenika, napose svirača bambusove frule Stevea Gorna te pjevačice Sabine Sciubbe i pjevača Krishne Das, McDowell je slijedio bogate zvukove indijske glazbe. Brojevi uključuju najraznovrsnije instrumente: duduk, sitar, sarangi, tablu, zviždaljke i različite tipove udaraljki. Uz uporabu specifičnih ritmova, koji su povremeno omogućavali prijelaz u zapadnjačko glazbeno razmišljanje (udaraljke, na primjer, uvode u zapadnjačkiji broj Pairon Mein, a osobito su izražene u posljednjem broju, Overture Remix), McDowell uranja u specifično indijske glazbene elemente kao što su posebne indijske ljestvice (s naglašenom povećanom sekundom) ili uporaba dronea, dugačkog ležećeg tona s duhovnim značenjem (npr. u Uvertiri). Također su zanimljivi različiti oblici grupnog i solističkog pjevanja, koje osobito dolazi do izražaja u broju Gopala (ponovljena u broju Gopala Over Credits), gdje grupa pjevača ponavlja za ženskim, odnosno muškim solistom. Zapravo se McDowell rijetko izravno okreće zapadnoj glazbi (u broju Jai Jai Ram zapadnjačka glazba čuje se u pratećim harmonijama) i samo je jedan broj doista čisto zapadno usmjeren (to je broj Amsterdam, pisan u stilu lakog jazza, ali s opravdanjem, jer prati najdarovitijega dječaka Avajita, kojemu je Zana Briski uspjela organizirati izložbu u Amsterdamu). McDowellova je zamisao bila da prati svako dijete s kojim je Zana Briski radila, pa brojevi u naslovima nose imena djece (Tapasi, Kochi radi, Avajitove fotografije, Gourov zoološki vrt…). No u glazbenoj srži oni su daleko od dječje razbibrige i nevinosti: glazba donosi ozbiljnost, zabrinutost, nostalgiju i bespogovornu radišnost. McDowellovo glazbeno razmišljanje iskreno prikazuje situaciju u crvenoj zoni Kalkute, koja je naizgled bezizlazna, ali kojoj konkretna nastojanja poput onih Zane Briski pružaju pravu nadu.

Irena Paulus