U svjetlosti baklji

U svjetlosti baklji

Zamisao približavanja klasične glazbe širokoj publici na Svjetski dan glazbe svakako je pozitivna, pa se nadamo da će naši tehničari i izvođači ubuduće uspjeti savladati probleme izvedaba koncerata na otvorenom

U srijedu, 20. lipnja 2007, u Muzeju Mimara održan je koncert Akademskoga komornog orkestra Društva glasbenih umetnikov iz Maribora pod ravnanjem Roberta Marčeka. Unatoč zanimljivu i raznovrsnu programu koji je uključivao i dva hrvatska skladatelja (Matza i Klobučara), a i unatoč činjenici da je ulaz bio slobodan, koncert je bio slabo posjećen. Prvo djelo na programu bio je popularni Air iz Suite br. 3 u D-duru (BWV 1086) Johanna Sebastiana Bacha. Bach je odsviran notu po notu, kao poznato djelo koje se već bezbroj puta čulo i sviralo, ali bez imalo pokušaja da se u to vrijedno djelo, čije se dionice isprepleću na izrazito maštovit način, unese nešto specifično za izvođački ansambl. Još je lošije prošao Koncert za flautu i gudače Rudolfa Matza, doista zahvalno djelo za poticanje izvođačke invencije. No Matz je izveden anemično, ravno, bez ikakve dinamike. U drugom stavku (tempo di menuetto), osjetio se pokušaj da se glazba pokrene i oživi, ali to je ostao samo pokušaj koji se utopio u ravnoj, pa i dosadnoj izvedbi. Flautistica Eva Slana ničim nije pridonijela da se taj dojam promijeni. Uredno je odsvirala svoju dionicu, ali bez prave potrebe za muziciranjem (a Matzov je Koncert za flautu tako muzikalno napisan!).

U drugom dijelu programa, Concertino za gudački orkestar Anđelka Klobučara nastavio je trend mučenja publike. Doduše, u tom je djelu, zbog klasterskog tretiranja dionica, bilo teško čuti čestu intonativnu neusklađenost violina, koja je stvarno smetala i kod izvedbe Bacha i kod izvedbe Matza. Nije bilo vatre i žestine koju je Klobučar tražio (skladatelj je sjedio u publici!), ali koju izvođači nisu znali izvući ni prenijeti slušateljima. Početak Suite za gudače u a-molu Jeana Philippea Rameaua zaprepastio je činjenicom da je prvi pult violina zvučao toliko falš (a to se ponavljalo osobito pri flageoletima i pri izvedbi visokih tonova), da se činilo da je djelo baroknoga majstora zapravo novi stavak suvremenog zvuka iz Klobučareva djela. U trećem stavku (kada je slušatelj konačno uspio odrediti glazbeno razdoblje kojemu pripada Suita) čulo se nešto i dinamike! Ali stvarno, teško je govoriti o izvedbi kada nisu riješene ni osnovne tehničke pretpostavke da koncert zvuči kako treba – kako onda govoriti o glazbi?

Carmina Burana na Bundeku

Glazbi je bio posvećen koncert koji je održan sljedećeg dana, u četvrtak, 21. lipnja 2007. U povodu Svjetskog dana glazbe Zagrebačka filharmonija i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić pod dirigentskim vodstvom Vjekoslava Šuteja na zagrebačkom jezeru Bundek izveli su Carmina Burana Carla Orffa. Koncert je bio namijenjen svima koji su se zatekli na jezeru – ljubiteljima glazbe i ljubiteljima prirode – pa je program odabran tako da odgovara i jednima i drugima. Uz baklje, koje su osvjetljavale obalu jezera, Svjetski dan glazbe obećavao je romantičan ugođaj. No dojam je pokvarilo ozvučenje koje nije bilo prilagođeno otvorenom prostoru. Umjesto da udari o publiku i vrati se odjekom s druge strane jezera, početak Carmina Burana, O fortuna iz Fortuna Imperatrix Mundi, samo je blijedo odražavao Orffovu namjeru. Osim toga, koncepcija dirigenta Vjekoslava Šuteja kosila se s izvedbenim mogućnostima orkestra. Bijesno tjerajući izvođače u (pre)brza tempa uvodnih stavaka, Šutej nije uspio povezati dionice – gudači su tek uspijevali kaskati za njegovom neumoljivom rukom. Izvedbu Carmina Burana na višu je razinu podigao bariton Kay Stiefermann, koji je već prvim nastupom u dijelu Primo vere (Omnia sol temperat) tražio od publike da naćuli uši. Njegovoj izvedbi nisu smetala ni tempa ni ozvučenje – Stiefermann se toliko uživio u Orffovo djelo, da je svoje arije i odglumio, što je ponijelo ostale soliste. Sveto Matošić Komnenović svoju je tenorsku dionicu namjerno karikirao kako bi bio u duhu Orffove interpretacije buranskih tekstova. Jedino je sopranistica Adela Golac-Rilović dionicu otpjevala standardno, poput operne arije, a ponekad se teško nosila sa zahtjevnim Orffovim idejama (O dulicissime očito je nadvladao mogućnosti njezina glasa).

Carmina Burana na Bundeku patile su od velikih razlika u kvaliteti, pa ih je zapravo teško ocijeniti (zbog problema s ozvučenjem uništena je raskoš orkestralnog zvuka, koji je doslovce izravnat – ozvučeni gudači čuli su se jednako dobro kao neozvučeni limeni puhači). Ipak, zamisao približavanja klasične glazbe širokoj publici na Svjetski dan glazbe svakako je pozitivna, pa se nadamo da će naši tehničari i izvođači ubuduće uspjeti savladati probleme izvedaba koncerata na otvorenom.