TORZO

TORZO

Nedavno se u društvu sve samih knjiških moljaca poveo razgovor o nedočitanim knjigama. Knjiški moljci inače nerado priznaju da poneku knjigu ne uspijevaju pročitati do kraja; no, ovo je bio takav trenutak, nešto je bilo u zraku, i mi smo se spontano stali ispovijedati o toj temi. Dakako, isprva je razgovor bio posve načelan: uzeli smo razglabati o tome što se događa kad čitatelj neku knjigu ne dočita, nego je odloži i zaboravi. Bilo je tu svakakvih ideja, ali sve su u sebi sadržavale nekakvu alegorijsku crtu: ispadalo je da je nečitanje sudbonosan čin kao i čitanje.

Jedan je knjiški moljac tvrdio da onaj tko neku knjigu ne uspije dočitati s vremenom dobije ono što se u boksu zove staklena brada: on uzima sa strahom u ruke svaku novu knjigu, pomišljajući da ni nju neće uspjeti pročitati. Pa, ako se to doista i dogodi, nastupit će blokada, i on više neće moći dočitati ništa. Ako je još pritom profesionalni čitatelj, jasno je da će stići na rub katastrofe.

Drugi je knjiški moljac još više ustrajavao na vezi između čitanja i života. Rekao je otprilike ovako: kad neku knjigu ne dočitamo, mi se s njom ne rastajemo zauvijek, jer ona će nas negdje dočekati. Zatrebat će nam iz nje nekakav podatak, ukazat će se potreba da o njoj negdje nešto kažemo ili napišemo, i tada ćemo se morati s njom suočiti. Ako nigdje drugdje, nedočitana knjiga čeka nas u mirovini, jer tada ćemo imati vremena, i tada nećemo moći izbjeći suočenje s knjigama koje smo jednom odbacili.

Treći je moljac sasvim otklizao u metaforiku. Rekao je da ni jedna knjiga ne postoji dotle dok je netko ne pročita. Kao što fotografiju treba staviti u razvijač i u fiksir da bi se ona pretvorila u sliku, tako i knjigu treba provući kroz čitateljevu svijest da bi počela egzistirati. A kad čovjek prekine čitanje, onda mu se javi misao kako možda ni drugi čitatelji neće pročitati tu knjigu do kraja, kako to neće učiniti baš nitko, i kako će ona ostati lebdjeti negdje u limbu, kao nerazvijena fotografija.

To su bila općenita razmatranja. A onda se prešlo na konkretne primjere. Ne znam više tko se prvi odvažio, ali odjednom su knjiški moljci jedan za drugim stali priznavati kako nisu nikad dočitali Krležine Zastave. Jedan je odustao prije, drugi poslije, ali nitko nije stigao do posljednje stranice. Ispadalo je da sam ja jedini koji je spustio oči baš na svako slovo u tome golemom djelu.

No, odmah sam došao u priliku da se upitam je li to moja prednost ili moj nedostatak. Jer, knjiški su moljci stali objašnjavati što ih je odvratilo od daljega čitanja Zastava. Navodili su likove, situacije, cijele rečenice koje su im bile antipatične. A mene je to zgromilo: ništa od toga ja nisam pamtio. Ti likovi, te situacije, te rečenice bile su mi posve nove i nepoznate. Ispadalo je ovako: drugi knjiški moljci odustali su od čitanja Zastava, ali ono što su ipak pročitali pamtili su savršeno; ja sam taj roman pročitao do kraja, ali sam štošta iz njega zaboravio. Zato me stalo mučiti pitanje tko se prema romanu odnosi poštenije: oni, koji su prekinuli čitanje, ali sve zapamtili, ili ja, koji sam sve dočitao, ali sam mnogo toga zaboravio?

Zaključio sam kako na to pitanje neću dobiti odgovora sve dotle dok se i sam ne ispovjedim o svome prekinutom čitanju, i dok ne otkrijem što mi ono znači. Tako sam priznao: nikad nisam do kraja pročitao Areteja. Ugnjavili su me oni monolozi, ono paradiranje znanjima o antičkoj medicini, one rečeničetine, ono ponavljanje. Tako sam odustao, ne jednom, nego više puta. Ostali knjiški moljci slušali su moje priznanje kimajući glavama: oni su pročitali Areteja, i kao da su se slagali s mojom ocjenom toga teksta. Ali, u njihovim sam očima vidio neku zamagljenost, pa čak i zbunjenost. Kad sam se upitao odakle ona može dolaziti, našao sam samo jedan odgovor: riječ je o tome da su oni pomalo zaboravili Areteja, premda su ga pročitali, kao što sam ja zaboravio Zastave. Kao da osjećaj krivnje potiče memoriju, pa ne samo da bolje pamtimo djela koja nismo dočitali, nego se za njih i jače vezujemo.

A to je već vodilo i prema nekome malo općenitijem zaključku, koji bi se mogao formulirati otprilike ovako. Načelno je dobro svaku knjigu dočitati, i obično to i jest najbolji način da se ona shvati i osjeti. Ali, ako neku knjigu ne uspijemo pročitati do kraja, ne treba da nas zbog toga grize savjest. Jer to ne znači da i samo naše čitanje mora zbog toga biti krnje; ono što izgubimo na cjelovitosti doživljaja dobit ćemo na njegovoj trajnosti. Dapače, postoje knjige koje se najbolje usvajaju upravo u tome krnjem obliku, jer im tek nepotpunost – ako se može tako reći – daje nekakvu cjelovitost. Otprilike onako kako to biva s torzom u kiparstvu: izrađuje se lik bez ruku i nogu (katkada i bez glave), jer se pretpostavlja da upravo takva forma ima nekakav viši smisao.

Jedino što me u prvi mah mučilo bio je zaključak da takvo moje tumačenje nema onu alegorijsku dimenziju koju su imala tumačenja drugih knjiških moljaca, ili barem da nema njihovu uvjerljivost: kako da se dokaže kako je nešto cjelovito upravo zato što nije cjelovito? Onda sam se sjetio kako ću i tome doskočiti: treba se poslužiti tradicijom. I tako sam rekao – doduše, u sebi, a ne glasno – da je svačiji život knjiga, kao što je u literaturi već bezbroj puta i ustvrđeno. A ta knjiga uvijek i neizbježno ostaje nedočitana. Pa ipak, često se događa da ona i usprkos tome ima itekakva smisla.