Tijelo i identitet

»Tvrđa«, časopis za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti, br. 1/2, Zagreb, 2006.

»Tvrđa« je krenula istim, ali i novim smjerom. Nastojeći ostati i biti časopis novih propitivanja suvremenosti, ona se riječima glavnog urednika, Žarka Paića, artikulira naspram postojećega »stanja intelektualne letargije« i biva mogućnost novoga mišljenja u okružju intelektualno slabo poticajne kritike i promišljanja. Oštrina iz uvodnika poziva se i na svoj povijesni kritički model u propitivanju političke, kulturne i svake druge suvremenosti – časopis »Moderna vremena« koji su 1946. zajedno osnovali J.–P. Sartre i M. Merleau–Ponty, dvojica poznatih poslijeratnih francuskih filozofa koji su, svaki na svoj način, proširili svoja filozofska polazišta utemeljena na egzistencijalističkim premisama i, svaki za sebe, razvili specifičan i zapažen filozofski, a Sartre i umjetnički (književnost) rad. Poslije su se, zbog različitih filozofsko–političkih razloga, razišli, ali su ipak i snažno utjecali na poslijeratnu filozofsku (i ne samo) francusku misao. Postavivši mnoštvo pitanja o politici, filozofiji, kulturi, umjetnosti, jeziku i drugim temama njihove suvremenosti, njihov časopis iz toga vremena (izlazi i danas) ostavio je dojam kritičkog, ali i snažno promišljajućega glasa koji je utjecao na zbilju. U posljednjem tekstu ove »Tvrđe« sam Paić posebno reaktualizira pitanje Sartreove aktualnosti i u duhu današnjega vremena pita za njegov put od ontologije slobode k antropologiji slobode kao pitanje promišljanja mogućnosti emancipacijskih politika proizašlih iz egzistencijalističkih promišljanja. Ovdje nije toliko ključno što je u Paićevu sartrovskom ekskursu otpao Merleau–Ponty i njegova drugotnost naspram Sartrea, nego aktualnost egzistencijalizma u suvremenosti kao temelj za nova promišljanja politike.

I kamo onda posljednja »Tvrđa« ide? Književni dio rezerviran je za skupljene priče Paula Austera, koje prividno odišu jednostavnošću, ali prije smislom pisanja priče bez formalnih okvira. No teorijski situacija je zanimljiva, jer se naspram Paićeva aktualiziranja Sartrea, ovaj dvobroj kreće, njegovim riječima, gotovo u cijelosti putem odnosa »tijela i identiteta«, odnosno putanjom jednog od najvažnijih filozofa tijela: Mauricea Merleau–Pontyja. Ali time nije naglašena podvojenost posljednje »Tvrđe«, nego njezina komplementarnost. Većina od deset temata naprosto zanimljivo, informativno, od kvalitetnih autorica i autora, sa sjajnom novom vizualnom opremom časopisa, predočavaju problem tjelesnosti (simboličke, vizualne, kinematičke, tekuće, modne, fragmentirane, rodne i feminističke, transgresivne, bolesne, mesnate, oslobođene, konkretne, dramatične, dakle u poziciji subjekta), koja se preoblikuje u svom reprezentacijskom i povijesnom razvoju. Teško je odrediti što je strašnije, odnosno čudesnije, broj kvalitetnih autorskih priloga čija imena (ne) znamo ili još više broj neprevedenih i neprisutnih knjiga kojima se oni koriste u svojim radovima.

Spomenimo jedno prepoznatljivo ime: Giorgia Agambena, koji u Bilješkama o gestama govori o nestanku prirodnih gesti zapadnoga čovječanstva od 19. stoljeća i u njihovom zamjenskom pohranjivanju u filmskoj (fotografskoj) kulturi. Red gesta red je neizrecivoga, bliska pokretu, filmu i filozofiji, ali i redu politike i etike. Pregnantno sažete, suvremena etika i politika više ne egzistiraju u samu ljudskom odnosu, nego u pitanjima reprezentacije. To rasvjetljava problem odnosa tijela i identiteta kao reda reprezentacijskih strategija koje putem tradicionalnoga shvaćanja suvremene umjetnosti tijelo i dalje smještaju u eksces. No, ako zavirite u posljednju »Tvrđu«, uvjerit ćete se da su naivne tvrdnje i predstave o tijelu kao ekscesu oduvijek zanemarivale njegovu inkorporiranost u meso bitka kao neodvojiva i živa dijela povijesti. Fragmentacije njegova identiteta, da posudimo terminološke štake iz temata o psihoanalizi, žive kao otvorenost svijetu u temama koje ga obrađuju, ali i kao dokumentirana zbilja.

Snježan Hasnaš