Slikanje kao kontemplacija

DINO TRTOVAC, Slikanje na dah ili s onu stranu kapaka, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 5. lipnja – 1. srpnja 2007.

Slikanje kao kontemplacija

Izbor radova posve zadovoljava i reprezentativan je, a postav – što je za Trtovca osobito važno – teče u kontinuitetu, pa nam je ovaj, na sreću čest, gost u zagrebačkim galerijskim prostorima prikazan u trenutačno ponajboljem izdanju

Tijekom razgledavanja izložbe Dina Trtovca u Galeriji Klovićevi dvori na pamet mi je pala jedna od mnogobrojnih kolorističkih teorija, ona – široj javnosti vjerojatno najpoznatija – o tzv. toplim i hladnim bojama. Ništa samo po sebi neobično; ta riječ je o slikaru koji nas naprosto obasipa bojama! Zanimljivo je, međutim, da sam se spomenute teorije prisjetio isključivo zbog stečena dojma kako ona u Trtovčevu slikarstvu naprosto ne funkcionira. Tople bi boje, naime, obično trebale stvarati dojam približavanja promatraču, za razliku od onih hladnih koje od njega uvijek uzmiču u pozadinu. Trtovac u velikom broju slika poseže za većim brojem boja, nadahnuto ih međusobno kontrastirajući, ritmizirajući i ispreplećući, ali osnovni dojam njegovih površina nikada nije, kako bismo očekivali, vibrirajući ili pulsirajući. Upravo suprotno, ono što se afirmira posvemašnja je plošnost, čak i kada iz teksta jednog od dvoje autora predgovora za izložbu, Petre Senjanović – drugi je Tonko Maroević – znamo da je kod nekih slika »na sve dodan i treći sloj boje, te se javlja svojevrsna tercijarna slika«. Osim toga, u njega sve boje, bez obzira kakve one bile, na čudan i teško objašnjiv način zrače toplinom. Kako to umjetnik postiže i da li mu je takvo nešto uopće bilo bitno? Postavivši si to i još poneko slično pitanje, našao sam se u pomalo paradoksalnoj situaciji: slikarstvo nedvojbeno lirskih premisa odnosno ugođaja nagnalo me na racionalno i pomalo hladno teoretiziranje. Tonko Maroević između ostaloga piše: »Slike Dina Trtovca jesu rezultat određenog projekta, jesu građene po uvijek osnovnim načelima komponiranja, no one su isto tako redovito i plod stanovite improvizacije, ishod neposredna i brza izvođenja. U svojem izvođenju čuvaju tu dvojnost organiziranosti i trenutačne reakcije.« Bit će dakle da se ova, kako je to Maroević lucidno zapazio, dvojnost u Trtovčevoj stvaralačkoj poetici nužno odrazila i na moj doživljaj izloženih slika. Ali, pokušajmo sada, makar samo u osnovnim naznakama i djelomično, odgovoriti na gore postavljena pitanja. Prije svega, boje – koje za Trtovca ne predstavljaju samo osnovni element forme već i svojevrsni likovni sadržaj – ipak nisu jedina vizualna činjenica koju na ovoj izložbi valja percipirati. Naime, za potpuniji doživljaj, ali i veće razumijevanje ovoga, samo na prvi pogled jednostavnoga, a zapravo iznimno složena slikarstva, nipošto ne smijemo ispustiti iz vida ni umjetnikove geste odnosno poteze kistom. Samo ukoliko smo ih posve svjesni, ali također i neodgodivo spremni uživjeti se u njihov ritam, inače posve kompatibilan njegovu kolorističkom pandanu, ostvarit ćemo osnovne preduvjete za pronicanje u samu bit njegovih stvaralačkih nagnuća. Ona se, međutim, nipošto ne krije ni u – kako bismo to sada mogli očekivati – različitim manifestacijama gestualnog ili akcijskog slikarstva, pa se i nadalje valja kloniti ishitrena zaključivanja. Držim kako je za Trtovca ključan pojam proces, dakako onaj slikarski. Izbor boja i potezi kojima ih nanosi samo su svojevrsni katalizatori koji umjetniku služe kako bi materijalizirao proces, odnosno zamrznuo ga i učinio sa zadrškom transparentnim. Slikanje mu nedvojbeno predstavlja svojevrsnu kontemplaciju, a nikako neki žestoki umjetnički čin. A ono što je – da se vratimo na problem plošnosti – tijekom procesa glavni objekt na kojemu se koloristički i gestualno intervenira, jesu upravo površine samih slika, čije plošne okomite i vodoravne zadanosti Trtovac gotovo pobožno respektira. Svojim kistom on kao da ih miluje, ostvarujući pritom ustaljeni, ali nipošto monoton ili nezanimljiv ritam. Tonko Maroević i Petra Senjanović u svojim tekstovima, zasigurno kao plod razgovora s umjetnikom osobno, Trtovčevo slikarstvo uspoređuju s glazbom, a onda i s jednim od, dakako zajedno s Paulom Kleeom, najvećih glazbenika među slikarima – Vasilijem Kandinskim. Za takve usporedbe, nedvojbeno, postoji podosta valjanih razloga, ali ipak ne treba u tome pretjerivati. Ukoliko, naime, uzmemo zdravo za gotovo da boje imaju ulogu tonova, dok njihov intenzitet ukazuje na forte ili piano, a geste na ritam, prijeti nam opasnost svojevrsna zatvaranja opažaja, čime bi se onda zakrilila Trtovčeva nedvojbena nedokučivost, a uz nju i posve diskretno naznačena mističnost. A ipak je riječ – podsjetimo se još jednom – o autoru s podjednako razvijenim osjećajima kako za intuitivne, tako i za one posve promišljene likovne postupke. Na izložbi u Galeriji Klovićevi dvori izloženo je pedeset i devet slika u tehnici akrilika na platnu, a svaka od njih nosi naziv kompozicije s pripadnim rednim brojem iza, dok iznimku čini nekoliko diptiha ili triptiha, dakako posve identičnih poetskih obrazaca. Izbor radova posve zadovoljava i reprezentativan je, a postav – što je za Trtovca osobito važno – teče u kontinuitetu, pa nam je ovaj, na sreću čest, gost u zagrebačkim galerijskim prostorima prikazan u trenutačno ponajboljem izdanju.

Vanja Babić