Sirenski zov filma

Sirenski zov filma

Aldo Paquola, Retrospectator, Adamić, Rijeka, 2006.

Život filmskoga kritičara mjeri se karticama, proredima, tjednima, repertoarom, događajima, prilikama i najvažnije: nadahnutošću. More filmova u koje smo svakodnevno uronjeni samo je još jedno more. Ima mnogo vode, pijeska, kamenja i trave. Ponegdje se uspije ugledati kakva ribica, rijetko hobotnica, a o dupinima i kitovima da i ne govorimo. Ne bi li ih se ugledalo, treba biti dio toga mora, treba ga živjeti. Poput ribara ili sirene – nije toliko važno. Treba ga jednostavno živjeti.

Morsko-filmska analogija u kontekstu Alda Paquole, filmskog kritičara, esejista i enciklopedista, ponajprije vezana uz riječku kulturnu scenu čini se prirodnom. Hrvatska je filmska produkcija malena, distributerske konce povlače prsti profita i biti kritičarom nerijetko frustrira. Do vrijednoga naslova treba dolaziti raznim putovima, nije dovoljno samo pretplatiti se na omiljeno mjesto u omiljenom kinematografu. Potrebno je iščitavati televizijske programe, hodočastiti videoteci, surfati specijaliziranim stranicama za kupnju filmova. Jer… ono što se uvijek zaboravlja, ili čak ne želi ni zapaziti jest to da kritičari istinski vole filmove. Prilaze ama baš svakom naslovu s nadom u dobar razvoj situacije, a ako do toga ne dođe, daju dijagnozu. Upravo takvu listu povijesti bolesti dobivamo u zbirci filmskih kritika i ogleda Retrospectator Alda Paquole.

Sedamdesetak tekstova, tijekom godina objavljivanih u riječkom »Novom listu«, a sada i sakupljenih u izdanju iste te medijske kuće stvaraju zanimljiv fenomen za hrvatsku kritiku. Nakon što je samo svoju zbirku tekstova dobio Dragan Rubeša (Govor tijela, 2005) sada istim smjerom kreće i njegov kolega iz matičnog im dnevnika Aldo Paquola. Zbirka potonjeg je opsežnija, stilski drukčije pisana, vezanija uz prostor iz kojeg nastaje. Koliko je Rubeša očaran egzotičnim filmovima i autorima, koliko mu snaga počiva na asocijativnim nizovima i referentnim poveznicama u naslovima koje mnogi njegovi čitatelji nikada neće imati prilike pogledati, toliko je Paquola bliži uobičajenom hrvatskom filmskom potrošaču.

Sagledavamo li te dvije knjige s aspekta novina za koje pišu, postaje jasno koliko su njih dvojica odličan par. Što jednoga ne zanima, drugi s veseljem radi. Uvijek dva različita pogleda, ali podjednako snažna i zanimljiva. Paquolina je snažna strana kontekstualiziranje filma o kojima piše. Pristupom podsjeća na cijenjenog američkog kritičara Emanuela Levyja, ali samo onda kad isti taj Levy na svojim stranicama pored recenzije filma nudi popratne tekstove o vremenu, okolnostima i drugim fenomenima iz kojih je film izniknuo.

Paquolini tekstovi rijetko se vezuju samo uz jedan film. Čitatelju nudi informacije i zanimljivosti za koje vjerojatno nije čuo, ali bi ga jako zanimale. Nudi cjelovitu sliku, a to je danas, u vrijeme fragmentiranih znanja i još fragmentiranijih interesa, neprocjenjiva stvar. Pogotovo jer iako filmska kritika uvijek dobrim dijelom počiva na subjektivitetu autora, mlađe generacije često zaboravljaju da i subjektivitet mora počivati na nečemu. Bilo da su to dosljedne impresije, nagledanost, stručna izobrazba ili nešto posve četrnaesto. Važna je stilska postojanost, čvrstoća pristupa i nevrludanje interesa.

Ili uopće nije; jer koliko je kritičara toliko je i čitatelja. Oni biraju osobu kojoj vjeruju, u čije se sudove pouzdaju prigodom odlaska u videoteku ili kino. Filmski kritičar nije ništa više nego dobar frizer, pekar ili doktor. On je osoba koja računa na povjerenje adresata svojeg djelovanja. Činjenica da Paquola objavljuje svoje tekstove samo u »Novom listu« dulje od tri desetljeća jasno daje do znanja kolika je njegova vjerodostojnost, ali i čitateljska baza za koju piše. Ostati toliko dugo u okrilju jednog zanimanja može govoriti samo jedno: riječ je o čovjeku koji voli film. A Aldo Paquola upravo je takav čovjek.

Hrvoje Pukšec