Prisilni voajeri

Prisilni voajeri

Izložba je duhovita, zaigrana, ali i analitička u svojoj osnovi detektiranja trenutka te potvrđuje Trbuljaka kao uvijek budna autora koji je neprestano u izravnu dijalogu s vremenom i publikom

Koliko smo se puta u posljednje vrijeme našli u prilici u tramvaju, na ulici, u kafiću ili u nekom drugom javnom prostoru protiv svoje volje svjedočiti tuđim raskidima, obiteljskim dramama ili poslovnim dogovorima? Javna uporaba mobilnoga telefona u privatne i poslovne svrhe, koja je posljednjih godina postala potpuno uobičajena, pretvara nas na svakom koraku u prisilne voajere.

Grotesknom situacijom u kojoj je sam mobitel kao sredstvo komunikacije postao potpuno neprimjetan istovremeno učinivši razgovore nametljivo javnima pozabavio se naš poznati snimatelj i jedan od najdosljednijih konceptualnih umjetnika Goran Trbuljak. Nakon što je u okviru velike skupne izložbe Volimo li gledati druge ljude, nedavno održane u Umjetničkom paviljonu, prvi put izložio fotografije snimljene upravo kamerom zloglasna mobilnog telefona doradivši ih mobitelnim softverom, u vremenu od 3. do 24. lipnja predstavio je u samoborskoj fotogaleriji Lang širi izbor iz radova istoga ciklusa, objedinivši ih pod naslovom Luda ljubav. »Dok su drugi mislili da indiskretno razgovaram, ja sam zapravo diskretno fotografirao«, navodi sam autor u predgovoru katalogu izložbe.

U Samoboru izloženo je devedesetak radova, snimljenih mahom na zagrebačkim lokacijama, u koje je autor intervenirao jednostavnim crtežom. U snimke prizora s ulica, galerija, parkova, ljudi ponekad je intervenirao minimalno, usmjeravajući detaljem čitanje, dok je u drugim pak slučajevima docrtavanjem snimljeno izmijenio do neprepoznatljivosti, dajući mu time i posve novu vizualnu kakvoću. No bilo da dodaje figure u muzejskom ili otvorenom prostoru, mijenja natpise ulica (Ribnjak u ipak Trbuljak), ili gradske skulpture imenuje svojim portretom, novonastale su slike u većini slučajeva duhovit komentar u kojem prepoznajemo zaigranost umjetnika, koji se neskriveno zabavlja. Vjerojatno nije slučajno da su sve fotografije izložene bez dodatne opreme, digitalna su povećanja jednostavno fotouglovima pričvršćena na zid. U tom (izvedbenom) smislu moguće je tako izložbu promatrati i kao svojevrstan nastavak tendencija siromašne umjetnosti, osuvremenjen u okviru suvremenih datosti.

Možemo reći da je i najnovijom fotografskom serijom Trbuljak ostao dosljedan poetici s kojom je započeo još potkraj šezdesetih godina, kada je uličnim akcijama ispitivao mogućnosti u kojima može nastati umjetnički rad. I dalje prepoznajemo umjetnika u čijem je radu stalno prisutan humor, bilo kao glavni sadržaj ili još mnogo češće kao sredstvo prezentacije ozbiljnih tema i propitivanja pozicije umjetnika i umjetničkog u okvirima galerijskih sustava. I ovaj put njegov se rad ne temelji na »reinterpretaciji i preoblikovanju realnosti« (Branka Stipančić), kako bi se u prvi mah moglo činiti. Upravo suprotno, Trbuljak se referira na aktualne životne činjenice, u ovom slučaju dominantan jezik svakodnevne komunikacije, dakle djeluje na obične situacije, uobičajenim sredstvom (mobitel). Rezultat je izložba duhovita, zaigrana, ali i analitička u svojoj osnovi detektiranja trenutka te potvrđuje Trbuljaka kao uvijek budna autora koji je neprestano u izravnu dijalogu s vremenom i publikom.

Iva Prosoli