Pola milijuna starih dinara

Pola milijuna starih dinara

Gomila zanimljivih informacija koje nisu dodirivale estetiku, nego etičke i neetičke postupke političara i umjetnika, učinile su da Tito, stanoviti dijagrami čežnje postane predstava od prvorazredna značenja za Eurokaz. Ipak, valja reći da taj središnji događaj nije ujedno i estetski vrhunac festivala

»Čitatelj Tomo Polanec dobio je u utorak, 10. prosinca 1985, u pošti Kranj novu novčanicu od 5000 dinara s numizmatičkim kuriozitetom: u lijevom gornjem kutu uz sliku druga Tita nije otisnuta točna godina smrti 1980, nego 1930.« S tom je viješću ljubljanski tjednik »Nedeljski dnevnik« potkraj 1985. prvi progovorio o najvećoj aferi svih vremena oko tiskanja znamenite jugoslavenske novčanice, kada je Narodna banka Jugoslavije odlučila osuvremeniti dizajn novca, ne bi li se približila europskoj praksi time što će Titovu maršalsku uniformu zamijeniti građanskim odijelom te omekšati i pomladiti njegovo lice. Dakle, upravo taj portret Tita s novčanice od pet tisuća dinara (pola milijuna starih, kako se tada govorilo), zagrebački je dizajner Ruta uporabio kao amblematski znak ovogodišnjega Eurokaza, festivala koji se u osam svojih predstava referirao na lik i djelo Josipa Broza Tita. Zašto spominjati tu staru novčanicu s Titovim likom, zašto se nanovo zagledati u taj vjerojatno najtrošeniji i najslabiji Titov portret i zašto bi za Eurokaz ta davna priča bila bitna? Zato što je izuzev afere oko pogrešne godine Titove smrti (otisnute u otprilike 560.000 komada), baš uz novčanicu s tim portretom vezano nekoliko doista krupnih prekršaja, koje numizmatičari u svojim analizama opisuju riječima nemar i ravnodušnost. Dakle, možda se Eurokaz koristio tim Titovim portretom s punom sviješću o činjenici da je Narodna banka Jugoslavije upravo tom novčanicom grubo prekršila međunarodne propise o dopustivom jednom promilu pogrešaka na papirnatom novcu (u optjecaju je bilo nevjerojatnih 4 posto novčanica s greškom); možda je Eurokaz imao u vidu da će to festivalsko izdanje označiti portret koji je jugoslavensku ekonomiju odgurao u neviđenu inflaciju; možda je Eurokaz za svoj simbol uzeo dotad najkrupniju novčanicu / pogrešku koju su u časopisu »Jana« (opet ti Slovenci!) objavili prije nego što ju je odobrilo Vijeće guvernera NBJ i prije njezine najave u »Službenome listu SFRJ«; i, jednako tako, možda je Eurokaz upravo putem povijesnog konteksta te novčanice htio uključiti i dodatne reflektore na ovogodišnji festivalski koncept. Ipak, ako o svemu tome nije bilo svijesti, onda se kvalifikacija numizmatičara o nemaru i ravnodušnosti donekle može proslijediti i na avers i na revers ovog festivala.

Dijagrami čežnje

U tom slučaju, pravi su primjeri za takav faux pas četiri festivalske predstave: Weddings & Trials Branka Brezovca, koja je po hrvatskoj premijeri u Teatru &TD zimus već recenzirana, potom Kučkini sinovi u režiji Anice Tomić, egipatsko-njemačko-crnogorska produkcija Nasser & Tito ili kako sam naučio da volim socijalizam i, napokon, središnja predstava 21. Eurokaza – Tito, stanoviti dijagrami čežnje – predstava oko koje se sve zna – dakako, zahvaljujući neuobičajenim okolnostima u kojima je nastajala i u kojima je premijerno izvedena ovoga proljeća u Bitoli. Predstavu Tito, stanoviti dijagrami čežnje mediji su po praizvedbi proglasili »testom makedonske demokracije«, zbog te je predstave ministar kulture Ilirijan Bećiri, kada nije uspio zabraniti makedonskim glumcima rad na projektu, dao ostavku u Vladi. Iznenadno istupanje bitolskoga Narodnog teatra iz produkcije, pokusi koji su se u jednome trenutku održavali na skopskom željezničkom kolodvoru, trojica mladih redatelja koji su zbog rada na predstavi ostali bez svih već dogovorenih angažmana, na noge podignuta makedonska kulturna javnost i mediji, najavljena tužba autorima i producentima predstave sa strane dramatičara Slobodana Šnajdera, kojemu nije plaćena naručena drama Kosti u kamenu na temelju koje je predstava i nastala, mijenjanje sigurnih dijagrama čežnje u stanovite dijagrame čežnje, a o čežnji, ni stanovitoj ni sigurnoj, zapravo nema ni govora…

Dakle, gomila zanimljivih informacija koje nisu dodirivale estetiku, nego etičke i neetičke postupke političara i umjetnika, učinile su da Tito, stanoviti dijagrami čežnje postane predstava od prvorazredna značenja za Eurokaz. Ipak, valja reći da taj središnji događaj nije ujedno i estetski vrhunac festivala, premda najskuplji, najraskošnije produkcije, najambiciozniji, s najbrojnijim ansamblom, provjerenih autorskih značaja, i – posve na tragu davne Ristićeve kazališne priče. Tito, stanoviti dijagrami čežnje u režiji Martina Kočovskoga, Deana Damjanovskoga i Dejana Projkovskoga, uz umjetničko vodstvo Branka Brezovca, nažalost, boluju od potpunoga izostanka stajališta, od sasvim mučnoga nedostatka hrabrosti. Dakako, bilo bi jako dobro da je moguće pročitati Šnajderove Kosti u kamenu, pa pošteno i potkrijepljeno raslojiti gdje je u Dijagramima čežnje došlo do takva nesporazuma. Jasno, neće biti dovoljno što u programu i predstave i festivala hrabro piše kako se svim tim nema namjeru »organizirati neko javno sudište«. Dakle, predstava o sasvim antipatičnome zagorskom šegrtu s evidentnim narcisoidnim poremećajem ličnosti koji častohlepno ispunjava svoje snove o golemoj moći koju želi imati, simptomatološki se potvrđuje tijekom šest desetljeća – unutar kojih autori fiksiraju događaje ključne za Titovu osobnu povijest i povijest Jugoslavije. Tim epskim razmjerima Titova značenja vjerojatno najmučnije podilaze pokušaji uspostavljanja osjećajnoga antipoda njegovoj čeličnoj naravi – referiranje na biblijsko ime Josip; potom Đilas najavljen kao advocatus diaboli, ali na pozornici HNK ipak oblikovan u Krista (disidenti-mučenici); Titovo tretiranje svih žena kao stoke, sebe kao Svevišnjega, Staljina kao kretenčića; naroda kao zvijeri bez inteligencije. Tito, stanoviti dijagrami čežnje upakirani su, zahvaljujući scenografu Tihomiru Milovcu, glazbeniku Marijanu Nekaku i sjajnome četrdesetočlanome ansamblu predstave u naizgled ozbiljan rad, ali u biti riječ je o posve neozbiljnoj predstavi koja se gotovo pubertetski, nedozrelo, raduje grebanju po površini problema i hvatanju prožvakanih općih mjesta. Dakako, takva površnost neizbježno isključuje bilo kakav artikulirani stav, a da i ne govorimo o zakonski upitnoj uporabi himne u istu nezrelu svrhu.

Dno festivala

Samo dno festivala dotaknula je predstava Kučkini sinovi redateljice Anice Tomić, rad upravo odbojan u svojoj nesuvislosti, mučan zbog izostanka ikakve umjetničke ili ljudske motivacije, neprihvatljiv zbog panična bijega od zdravoga razuma i emocija. Kučkini sinovi, nastali prema motivima pripovijetke Velika bilježnica Agote Kristof, pokušaj su buncanja o tešku odrastanju dvojice blizanaca u ratnim okolnostima. Uzalud bezrazložno utrenirani glumci, uzalud mucavo prenošenje pacifističke ideje, uzalud potrošena energija da se publiku uvjeri kako se ta priča bilo koga tiče – Kučkini sinovi vrludali su sasvim čudnim, neartikuliranim stilom, na trenutke bio je to retro partizanskoga teatra, na trenutke kazališni obračun sa zastarjelim obrascima fizičkog teatra – sve zajedno nalikovalo je atmosferi koja nastaje kad čujete nerazumljivi vic na kojem netko ustrajava. Rastuća nelagoda tijekom gledanja toga kazališnog promašaja posve jasno podcrtava razloge zbog kojih je kazalište marginalizirano, zbog kojih je izišlo iz mode, razloge zbog čega je nekadašnja kazališna publika razvila averziju prema teatru.

Junačka poema za spas

Zeleno, zeleno Damira Bartola Indoša; potom ruska skupina Akhe s junačkom poemom Katalog heroja; zatim hamburški Schöne Gegend s Putom u Jeruzalemsko te njemačko-indijska Betwixt and Between – četiri su predstave s netom završena Eurokaza koje su kakvoćom spasile čast festivala. Vrline tih četiriju predstava temeljne su: potpuni izostanak bilo kakve pretencioznosti, autentična kazališna igra, obilje mašte, znanja i kreativnosti. Avangardna ruska skupina Akhe, podsjetivši publiku svojim radom na najbolje dane Teatra Novoga Fronta, kao i na estetiku iznimnoga nizozemskog Silo Teatra, u svojem je laboratoriju na &TD-ovoj pozornici kazališnom alkemijom iznjedrila Katalog heroja. Zaronivši svoj osebujni eksperiment potrage u daleko 17. stoljeće romantične Dalmacije, a izronivši nakon sat vremena u 2007. godinu – dvojica su ruskih umjetnika Maksim Isajev i Pavel Semčenko iznimno preciznim postupkom destilacije stoljeća izveli na svjetlo svoj dokaz: stanoviti bi junak, sudeći po derivatima (datacije i toponimi, sukob sa Staljinom, Marxov Kapital; Jovanka, Pelagija, Gertruda Haas) – doista mogao biti Tito.

Autentični, puni scenskoga šarma i mnoštva sitnih dosjetki, senzibilni u interpretaciji priče o zgradi koja je nekoć bila Međunarodni studentski klub, a potom Prihvatni centar za strance, bili su i članovi Indoševa House of Extreme Music Theatre u predstavi Zeleno, zeleno. Bez obzira što je Indošev teatar, ikona hrvatske kazališne alternative, ovom predstavom potvrdio činjenicu da područje njegova zanimanja postaje političko kazalište, posve bi sitničavo bilo ustrajavati na zamjerci kako predstava nema dovoljno elemenata poopćavanja problema; kako priču o nesvrstanim studentima, o ultraljevičarskom krugu i gerilskim vođama nije uzdignuo u paradigmatsku. Mnogo veći prigovor ide organizatorima: tri ili četiri reda publike na Indoševoj predstavi Zeleno, zeleno morala su dobiti obećanu tribinu, predstavu je nemoguće pratiti izuzev iz prvoga reda – petnaestočlani izvođački ansambl, što glazbenika, što glumaca u dvorištu te zgrade s kozmičkim sjećanjem – odveć je zanimljiv da bi ih se doživjelo kao radiodramu, bez obzira što je glazba (izvrsna i ekstremna) redateljski i dramaturški temelj predstave.

Eurokaz kao Titokaz

Pod ponešto nategnutim uvjetima koje je zahtijevala ovogodišnja Eurokazova koncepcija (Titokaz) u Zagrebačkome kazalištu mladih igrala je plesna predstava naslova Betwixt and Between – Tito u Indiji. Preciznije, u naslovu predstave sasvim se mirno mogao napustiti dio Tito u Indiji, a zadržati Betwixt and Between – ni publika ni predstava ne bi bile na gubitku, nego na dobitku unutar mnogo širega asocijativnog sklopa. Riječ je o izvrsnu radu Felixa Ruckerta, koreografa i plesača koji je Eurokazovoj publici poznat od prije tri sezone, kada je također uspješno gostovao s predstavom Secret Service. Betwixt and Between – Tito u Indiji pripada redu vrhunskih ostvarenja viđenih na Eurokazu, taj senzibilan i ozbiljan rad progovara o mogućnosti suradnje proizvoljnih kulturnih identiteta koji u dijalogu postaju neskladna, ali provokativna koreografska cjelina, nabijena emocijom, kreacijom i sviješću posve otvorenom prema bogatoj množini tjelesnih i duhovnih izražajnih oblika.

Na tragu nenametljiva i dosjetljiva kazališnoga razmišljanja o temi festivala Tito – četvrti put bila je i hamburška skupina Schöne Gegend s predstavom Put u Jeruzalemsko. Dakle, ta multimedijalna njemačka družina krenula je u potragu za povijesnim razlozima jugoslavenske propasti, već na početku predstave ustvrdivši kako je ispod tanka travnatoga sloja politička tvorevina položena na prošupljeno vapnenačko tlo, pod kojim su, dakako, rijeke ponornice, kraške špilje i bezdani. Artistički daleko najuspješnija predstava Eurokaza govori o putovanju zemljama bivše Jugoslavije, i to o putovanju pčelara Artusa Tita, koji ima tešku zadaću da u slovensko mjesto Jeruzalemsko donese pčelu maticu, kako bi se sačuvao pčelinji fond. Publika putuje skupa s poetičnim pčelarom, susreće se s prirodnim ljepotama, mitološkim bićima, povijesnim činjenicama, geografskim činjenicama, parodijama socrealnih književnih stilova, a sve na temelju teksta i režije Simone Henneken i Fredrika Nedelmanna. Lucidnim miješanjem i prelijevanjem izraza filmskoga, kazališnog, stripovskoga, glazbenog i radiodramskoga, predstava Put u Jeruzalemsko kao da navješćuje budući veliki korak u kazališnome istraživanju: estetikom nedvojbeno inklinira kazalištu budućnosti, hologramskome teatru u kojem će sve što je šetalo po platnu putujući u Jeruzalemsko uskoro šetati zajedno s publikom, uključujući i strip-junaka Tita, mudrije portretirana nego što je onaj na nemarnoj i ravnodušnoj novčanici od 5000 dinara.

Dubravka Lampalov