Plošna slika

Plošna slika

Poligraf u realizaciji nije dosegnuo slojevitost idejne strukture, ostao je više na razini scenske skice iskazane fragmentarnom dramaturgijom

Dino Mustafić, danas već poznati sarajevski redatelj i direktor MESS-a, riječkoj se publici prvi put predstavio prije više od deset godina na tadašnjem Festivalu malih scena uspješnim uprizorenjem Sartreova Zida. Kao i u Zidu, središnji scenski, a i simbolički element Mustafićeve prve režije u riječkom HNK-u ponovno je – zid. Ovaj put riječ je o aluziji na Berlinski zid, koji, međutim, u Poligrafu, dramskom tekstu jednog od najintrigantnijih i najsvestranijih umjetnika današnjice Roberta Lepagea i Marie Brassard, postaje metaforom svih zidova što onemogućuju naše slobodno djelovanje unutar postojećega sustava svijeta. Idejna struktura Poligrafa vrlo je kompleksna, nastavlja se na kafkijansku tradiciju u književnosti: u obliku krimića propituju se vječne teme koje se odnose kako na intimni, tako i na društveni, ali i metafizički ustroj svijeta (pitanje istine/iluzije/laži/sjećanja, pitanje identiteta pojedinca, pitanje zločina i kazne). Zanimljiv je i u današnjoj književnosti često rabljen motiv zrcalne slike svijeta (koji je, primjerice, majstorski proveden u nekim romanima Paula Austera, Dona DeLilla ili Agote Kristof) – zrcaljenje života i umjetnosti, koje pogoduje usložnjavanju propitivanja odnosa istine/iluzije/laži, u Poligrafu je prisutno na nekoliko razina: tekst je nastao na temelju stvarnoga događaja iz Lepageova života, a glumica iz teksta glumi u filmu čija je tema u tekstu stvarni zločin koji opsjeda njezina prijatelja homoseksualca. Filmski medij u tekstu otvara mogućnost multimedijalnom pristupu njegovu uprizorenju u kojem se jezik kazališta isprepleće s jezikom filma i vizualnih umjetnosti, čime se Mustafić koristio i u svojoj režiji. No, dramski uradak Poligraf u realizaciji nije dosegnuo slojevitost idejne strukture, ostao je više na razini svojevrsne scenske skice iskazane fragmentarnom dramaturgijom, u kojoj je mnogo toga, vjerojatno dijelom i namjerno, prisutno samo u naznakama, skriveno iza riječi, nenapisano. To ne mora nužno biti nedostatak, nego može biti i inspirativno za scensko uprizorenje teksta. Štoviše, čini mi se da bi danas tomu tekstu valjalo pristupiti ne kao gotovu dramskom tekstu, nego više kao tekstualnom predlošku za predstavu, dakle, scenski slobodnije, te se scenskim improvizacijama i mogućim odstupanjima od tekstualnog predloška nastaviti na povijest njegova nastanka (konačna je verzija teksta nekoliko puta mijenjana, te se razvijala s glumačkim i redateljskim improvizacijama). Ipak, Mustafić i dramaturginja Željka Udovičić prilično su se vjerno držali preciznih didaskalija autora, primarno nastojeći ih scenski atraktivno vizualizirati, i to mi se čini kobnom pogreškom: rezultat je toga predstava čija snaga ostaje na razini lijepe i ušminkane, no plošne slike koja ne emanira snagu idejne strukture teksta. Iako, mora se priznati, Mustafić je precizno slijedio i Lepageovu kazališnu estetiku visokoga vizualnog stila u kojem se kontrapunktiraju tehnološka superiornost i ritualni karakter kazališta. Ima, dakle, u predstavi i multimedijalnoga jezika koji unosi videomaterijal (Igor Modrić), i jakih glazbenih dionica u izboru Mustafića i Damira Klemenića (koji potpisuje i naglašen, ekspresivan scenski pokret), i prizora koji ulaze u područje fizičkoga teatra, pa čak žestinom graniče s Artaudovim teatrom okrutnosti, i vrlo dobrih glumačkih kreacija (Lucija Šerbedžija, Mislav Čavajda), no sve to u okviru navedenoga redateljskog pristupa tekstu kao što je Poligraf nije dovoljno za autentičan i suveren umjetnički čin. Glumcima svakako nije bilo lako jer su trebali iznaći način trenutnog uskakivanja u psihofizička stanja dramskih likova unutar nelinearne strukture radnje. Lucija Šerbedžija (Lucie) unosila je najviše dramske snage u predstavu, dok je Mislav Čavajda (François) osobito osvojio iznimnim osjećajem za energiju fizičkoga, postdramskog teatra. Dražen Mikulić svoju je ulogu odigrao jednodimenzionalno i predvidljivo, usredotočivši se isključivo na Davidovu emocionalnu robotiziranost. Atraktivnu, minimalističku scenografiju potpisuje Dragutin Broz, elegantnu kostimografiju Sandra Dekanić, a oblikovanje svjetla Boris Blidar.

Tajana Gašparović