Piromanska balada

Scena Gorica, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica: Ivana Brlić Mažuranić, Šuma Striborova, red. Robert Wartl

Piromanska balada

Uprizorivši Šumu Striborovu redatelj vraća autorici koja ga je tako reći za hrvatsko kazalište otkrila milo za drago na raskošno spektakularan način, s istančanim smislom za scenski humor kakav je pokazao već i kao Šegrt Hlapić, ali i s odveć pouzdanja u sliku, zvuk i pokret kao zamjenu za dramu

Ako su u ljetnom raspoloženju danas i na mjestima koja bi trebala biti ozbiljnija od ovoga, dopuštene neobvezne digresije, može se reći i ovo: da je kojim slučajem još živ Riki Piroman, onaj naš glasoviti sugrađanin koji je šezdesetih i dulje doslovce žario i palio Zagrebom i okolicom, pa zbog toga zatvorsku kaznu odsjedao u žutoj kući iz koje je redovito bježao i bivao ubrzo uhvaćen, jer je za sobom uvijek ostavljao vatrene tragove – njemu bi se i njegovoj žarkoj strasti moglo posvetiti novo čitanje priče Ivane Brlić Mažuranić Šuma Striborova, premijerno izvedene na Sceni Gorica koja djeluje u sklopu Pučkoga otvorenoga učilišta u Velikoj Gorici s glumicom Senkom Bulić kao ravnateljicom. Ta je predstava, naime, plameni spektakl u svim nijansama crvene boje, spektakl dinamičan i ustreptao, intenzivan i zahuktao, dovoljan sam sobom u duljini trajanja školskoga sata održati pozornost publike svih dobi i bez glumaca u pravom smislu riječi, s plesači(ca)ma, uzvikivačima, pripovjedači(ca)ma, tako da mu umjetničine riječi, bez obzira na proslavljenu im ljepotu, u uzaludnu probijanju do prozračnoga mjesta za vlastiti odjek gotovo i nisu potrebne. Tragom Ivane Brlić Mažuranić zamisao predstave jamačno potječe od redatelja Roberta Wartla i dramaturga Ivice Buljana, no njihovi vrli mladi suradnici, maštovita i temperamentna koreografkinja Natalija Manojlović, smiona i neiscrpna scenografkinja i kostimografkinja Josipa Štefanec, kiparica koja i scenske artefakte i njima slične žive glumce začarane šume shvaća kao pokretne skulpture maštovitih i gipkih oblika obojenih fantastičnim rumenilom svoje palete. Dakako, dinamike u zvuku i slici ne bi bilo bez jednako šarolika udjela scenske glazbe Aleksandra Antića i Luke Barbića pod raspjevanom rasvjetom Denisa Šesnića. Svaki od tih elemenata scenskoga čina na doličnoj je razini, no svi zajedno više djeluju poput ad hoc montaže svečanoga otvaranja sezone šumskih požara ili neke primjerenije manifestacije nego kao scenska bajka prema djelu velike hrvatske književnice. Cijeloga života, kao da je misleći upravo na nju Virginia Woolf pisala svoju Vlastitu sobu, Ivana Brlić Mažuranić žudjela je za pisanjem. Uživala je i u plesu i kazalištu te je, kao što je to nedavno objavljeno, sama dramatizirala Šegrta Hlapića. No s obzirom na okolnosti, u skladu s duhom vremena i sredine, tradicionalnim odgojem i vlastitim shvaćanjem da su dužnosti kćeri, supruge, majke, građanke, gazdarice itd. u prednosti pred pozivom vlastita genija – svoja je remek -djela, koja su joj donijela svjetska priznanja, stvarala u međuvremenu ozbiljnijih poslova, kradući vlastitim danima trenutke stvaralačke slobode. Ipak, gotovo da u povijesti hrvatske književnosti nema pisca koji bi više nadahnjivao slikare, kazalištarce, filmaše od Ivane Brlić Mažuranić, koju mnogi pokušavaju slijediti, a malotko joj se (poput primjerice u ilustracijama Cvijete Job ili svakoga na svoj način Renea Medvešeka i Roberta Wartla u suptilnim predstavama o Šegrtu Hlapiću) snagom i bogatstvom izraza umije približiti. Glumca, lutkara, redatelja Roberta Wartla nesuđena je nobelovka tako reći za ruku dovela u hrvatski teatar. Vidjevši njegovu slovensku solopredstavu prema romanu Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića jedna od naših kazališnih ravnateljica pozvala ga je da je ostvari i na hrvatskom. Predstava je postigla velik uspjeh, za kojim su slijedili drugi u društvu s Puškinom, Andersenom i dr. na pozornicama kazališta za djecu u Zagrebu, Osijeku i možda još ponegdje, tako da je Robert Wartl danas jedan od najplodnijih redatelja u hrvatskim kazalištima za djecu. Uprizorivši Šumu Striborovu redatelj vraća autorici koja ga je tako reći za hrvatsko kazalište otkrila milo za drago na raskošno spektakularan način, s istančanim smislom za scenski humor kakav je pokazao već i kao Šegrt Hlapić, ali i s odveć pouzdanja u sliku, zvuk i pokret kao zamjenu za dramu. Ima u ekspoziciji predstave i prizora koji obećavaju napetost koreodrame poput ratničkoga odmjeravanja snage između svekrve i snahe uz udarce bubnja i nemoćno zbunjena sina i dragana među njima, no ti nagovještaji se gube u okružju opće ilustrativnosti. U maniri njihove zajedničke uspjele predstave, Andersenove Male sirene u ZKM-u, Ivica Buljan sugerira igru u trećem licu, pričanje priče iz više usta, s vrlo malo izravna dijaloga. Puni dramski lik uspijeva ostvariti riječju, djelom i pokretom jedino Ana Karić u ulozi Majke, koja liku umije stvoriti prostor tišine za ispovijed i dramu. Ivana Roščić u ulozi zmije-djevojke vrlo je izražajna plesačica, gipka i zavodljiva u dočaranoj osvajačkoj strasti, a Filip Jurčić između njih dvije osvaja iskrenom naivnošću u šumi izgubljenoga mladića. U ulozi Stribora na pozornicu se vraća pjesnik Enes Kišević. Zbor plesač(ic)a i svirača pokreće igru prema metafori domaćega ognjišta iz kojega frcaju vrele iskre Domaćih s ljupkim Malikom Tintilinićem na čelu skupine mališana. Uz predstavu u kojoj je pjesnička riječ stiješnjena među plesne točke kazališna cedulja s razlogom tiska izvorni tekst priče.

Marija Grgičević