Osobnost kritičke riječi

Osobnost kritičke riječi

Milan Mirić, Rastureni rezervati, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.

Od grčke riječi polemeo (ratujem, borim se) nastala je riječ polemika, koja se, prema Klaiću, običava tumačiti kao prepirka, spor: oštar, energičan, dugotrajan i, jasno, vješt, iznesen s primjerenom dozom strasti, da ne postane dosadan, nezanimljiv. Umijeće polemičkoga raspravljanja prejudicira osobitu duhovnost obdarenu provjerenim znanjem i tolerantnošću. Dakle, snošljivost prema tuđim uvjerenjima kao i gotovo obvezatan obzir s diskretnom primjesom ironijskog odmaka koji određenoj raspravi – polemici daje osobnu notu. I kad je sve to osmišljeno probranim stilom koji zna čemu teži i s koliko će kritičke pozornosti usmjeriti svoje viđenje stvari i događaja, onda se tako napisana kritička riječ čita kao beletristički tekst s vještim izborom dokaza i protudokaza kojima dobrodošla erudicija ne umanjuje duhovitost stilske igre.

U bibliografskoj bilješci čitamo da su Rastureni rezervati nastali od dviju prethodnih knjiga, Rezervati (1970) i Pisma iz rezervata (1976). Tekstovima objelodanjenim sedamdesetih godina u časopisima »Naše teme«, »Praxis« i »Razlog« te u tjedniku »Telegram« vremenska distanca nije umanjila polemički žar i esejističku elokvenciju. U tom smislu posebno se ističe tekst O vama je, gospodo, riječ, objavljen u »Razlogu« 1965.

Ipak, posebnu pozornost izazivaju tekstovi Rasturanje (»Republika«, 3, 2006), Pripisak uz »Rezervate za riječ i akciju« (objavljuje se prvi put u ovoj knjizi) te probrani ulomci Fragmenti straha (»Republika«, 7–8, 2006).

Ponajprije tu je vješto napisan tekst Rasturanje, kao uvod knjizi, u kojem autor na duhovit način raspravlja o riječi rasturanje tražeći joj kakvu–takvu domovnicu. Iz Brodnjakova Razlikovnog rječnika srpskog i hrvatskog jezika autor navodi hrvatskije riječi poput: rasut, razasut, prosut, razbacan, razmješten, pa onda njezine glagolske oblike kao: rastjerati, raspršiti, raspustiti, itd.,itd., da bi na kraju vedro i s primjesom dobrodošle ironije zaključio da je izraz rasturen srpska riječ te u hrvatskom standardu neobičnija, no donosi i ozbiljnu prosudbu o tome može li se uopće o riječima govoriti »da su lijepe ili nelijepe«. Uostalom, riječima se oblikuju sintagme kojima žudi pisac, kad je uvjeren da one najbolje ostvaruju njegovu misao. I riječ rezervat sadrži u sebi neke ograde, neka ograničenja. Latinska riječ rezervati u spoju sa srpskim izrazom rastureni efikasno uobličava autorovu simboličnu, ali i nedvojbenu težnju za kritičkim praćenjem naših duhovnih obzora.

Autorove reminiscencije uz tekst napisan prije četrdeset godina (Pripisak uz »Rezervate za riječ i akciju«, 2006) djeluju gotovo proročki. Da, inteligencija više ne prebiva u rezervatu »takozvanog samoupravnog socijalizma«. Slobode misaono–kritičkih težnji danas su sveobuhvatnije i složenije. Ipak, autor, o današnjoj »društvenoj zbilji« zaključuje: »Moguće je još otvorenije i kritičkije misliti, ali to ostaje apsolutno bez posljedica, kako za kritičkog mislitelja tako doista još više bez ikakva posljetka u sredini koju je kritički čin namjerio pogoditi.«

Ljerka Car Matutinović