Nužnost preispitivanja Schinkelova opusa

Izložbe Neue Baukunst: Berlin um 1800. (Novo graditeljstvo: Berlin oko 1800), Alte Nationalgalerie na Museuminselu, 16. ožujka – 10. srpnja 2007; Ein Architekt rahmt Bilder – Karl Friedrich Schinkel und die Berliner Gemäldegalerie (Arhitekt uokviruje slike – Karl Friedrich Schinkel i berlinska Gemäldegalerie), Gemäldegalerie na Kunstforumu, Berlin, 4. svibnja – 31. srpnja 2007.

Nužnost preispitivanja Schinkelova opusa

Raznolikost, kvaliteta i veličina Schinkelova opusa stalno pozivaju na nova istraživanja i nove interpretacije, što pokazuju i dvije izložbe vezane uz djelovanje tog arhitekta i njegovo doba koje se u ovom trenutku održavaju u Berlinu

Malo je koji njemački arhitekt obilježio neko razdoblje u povijesti arhitekture kao Karl Friedrich Schinkel (1781–1841) prvu polovicu 19. stoljeća. I za klasicizam i za romantizam on je jedna od polaznih i referentnih točaka. Ne čudi stoga ni brojnost monografija, članaka, studija i izložbi o njemu. Koliko je Schinkel neraskidivo povezan sa svim aspektima njemačke kulture, govori i činjenica da je za naslovnicu monografije Viktora Žmegača Od Bacha do Bauhausa izabran upravo njegov nacrt za scenografiju Mozartove Čarobne frule. Raznolikost, kvaliteta i veličina Schinkelova opusa stalno pozivaju na nova istraživanja i nove interpretacije, što pokazuju i dvije izložbe vezane uz djelovanje tog arhitekta i njegovo doba koje se u ovom trenutku održavaju u Berlinu. Prva se odnosi neposredno na Schinkela Ein Architekt rahmt Bilder – Karl Friedrich Schinkel und die Berliner Gemäldegalerie (Arhitekt uokviruje slike – Karl Friedrich Schinkel i berlinska Gemäldegalerie) u Gemäldegalerie na Kunstforumu. Izložba ispituje dosad gotovo posve nepoznat dio arhitektova stvaralaštva. Živeći u politički i gospodarski teškim vremenima kada je Pruska (država u kojoj je i za koju je uglavnom, iako ne isključivo, radio), vodila brojne ratove, nije uvijek imao prilike realizirati svoje brojne arhitektonske zamisli. U takvim se prilikama okretao odavna dobro poznatu pejzažnom slikarstvu, no veći je dio novca potrebna za život namaknuo na u stručnoj literaturi dosad posve nepoznat način – projektirajući bezbrojne okvire za slike berlinske Gemäldegalerie. Izvorno ih je bilo oko šest stotina, no do danas ih je sačuvano dvjestotinjak. Na izložbi u Gemäldegalerie okviri su izloženi sa skicama i nacrtima za njihovu izradu, čime se s jedne strane potvrđuje Schinkelovo autorstvo, a s druge strane može pratiti razvoj ideje od prve zamisli do realizacije. Kako su slike u vremenu izrade okvira bile najvećim dijelom izložene u zgradi Altes Museuma (1823 – 1830), vjerojatno najvažnijem Schinkelovu ostvarenju, njihova se izrada može promatrati i u kontekstu težnje za potpunim dizajniranjem svih vidova ovog muzeja – arhitekt se ne zaustavlja samo na projektiranju arhitekture i dekoracije unutrašnjosti, nego nastoji, oblikujući okvire, i sraz izloženih slika s prostorom u koji dolaze učiniti što logičnijim, što mekšim. Najveći je dio okvira oblikovan u klasicističkom i (neo)renesansnom stilu, što je i razumljivo s obzirom na djela koja se uokviruju, no ima dosta i (neo)gotičkih okvira. Oblikovni jezik koji upotrebljava posve je arhitektonski pa okviri mogu izvrsno poslužiti i za proučavanje stilske transformacije Schinkelova stvaralaštva dvadesetih i tridesetih godina. Osobito je zanimljivo promatrati kako se neorenesansni elementi u Schinkelov opus uvlače najprije putem oblikovanja okvira, a da tek onda ulaze i u njegovu arhitekturu. Mnoge elemente raščlambe koje će upotrijebiti na čuvenoj Bauakademie tridesetih susrećemo tako desetljeće prije na okvirima.

Autorica izložbe i velikog bogato ilustriranog kataloga Bettina von Roenne nažalost je možda malo pretjerala s brojem izloženih okvira i crteža koji izložbu, s obzirom na jednoličnost izloženih djela, čine pomalo zamornom i dosadnjikavom, iako za svakoga tko je zainteresiran za povijest arhitekture 19. stoljeća vrlo korisnom. Neusporedivo zanimljivija izložba, druga koja se u Berlinu, istina na manje neposredan način, trenutno bavi Schinkelom, postavljena je u Alte Nationalgalerie na Museuminselu u središtu grada: Neue Baukunst: Berlin um 1800. (Novo graditeljstvo: Berlin oko 1800, otvorena je od 16. ožujka do 10. srpnja 2007). Riječ je o projektu berlinske Kunstbibliothek, koja je na trećem katu spomenute galerije, gdje inače stoji stalni postav klasicističkoga slikarstva, izložila golem broj što realiziranih što nerealiziranih projekata berlinskih građevina podizanih potkraj 18. i početkom 19. stoljeća. Glavna je težnja i na ovoj izložbi stavljena na Schinkelove projekte, no izložena su i djela drugih ključnih pruskih arhitekata toga razdoblja, Friedricha i Davida Gillyja, Carla Gottharda Langhansa, Friedricha Wilhelma von Erdmannsdorfa i ostalih. Na osnovi izvanrednih, dijelom koloriranih projekata tih arhitekata može se upoznati s nastankom brojnih građevina koje su i danas neke od najvažnijih ikona vizualnog identiteta glavnoga grada Njemačke – Brandenburških vrata, Neue Wache, paviljona u vrtovima Potsdama, itd. Mnogobrojni nerealizirani projekti pokazuju pak koliki je bio nerazmjer između kreativnosti onodobnih arhitekata i financijskih mogućnosti države za koju su radili – najmaštovitiji, najkreativniji projekti nikada nisu ugledali svjetlo dana. Izloženi crteži istodobno su izvrsni pokazatelj prodora oblikovnoga pluralizma u prusku, a može se reći i šire, srednjoeuropsku arhitekturu početka 19. stoljeća, jer iako prevladavaju klasicistički projekti, u nizu, osobito Langhansovih crteža, jasno se može uočiti sve veći interes i za druge stilske pravce – ponajprije za gotiku, koja se doduše još upotrebljava na vrlo ograničenoj razini, uglavnom za građevine slikovite uloge – paviljone u vrtovima, spomenike i slično, ne i za monumentalne javne ili stambene gradnje.

Dvije izložbe te jasno sama arhitektura grada, koja kako vrijeme odmiče postaje sve urednija i sve starija, omogućuju zanimljivo produbljivanje znanja za sve zainteresirane za povijest arhitekture 19. stoljeća.

Dragan Damjanović