Na opernom dvoru

Na opernom dvoru

Sa zadovoljstvom se može ustvrditi da su se u visini izvedbenih razinâ ponajviše ujednačenom predstavom pokazali Razgovori karmelićanki Francisa Poulenca u izvedbi Zagrebačkog HNK, čemu je osim pouzdana orkestra i režije Krešimira Dolenčića pridonio nadahnuti nastup svih solist(ic)a

Međunarodni operni festival Bartók + ..., koji se u gradu Miskolcu na sjeveroistoku Mađarske održava već sedmu godinu zaredom, prerastao je u jedan od jačih opernih festivala u regiji. Pod patronatom umjetničke ravnateljice, bivše međunarodne operne zvijezde Éve Marton, festival je za desetodnevnog trajanja (13–24. lipnja) pod geslom Bartók + Pariz uz postojanu prisutnost mađarskoga skladateljskog velikana bio domaćinom opernih i koncertnih izvedbi isključivo francuskih djela. Dosad je festival Bartóku pridruživao većinom pojedinačne skladatelje (Verdi, Puccini, Mozart, Čajkovski) ili stilske okosnice (belkanto, verizam), no ove godine koncepcijsko širenje festivala vodilo je većoj zastupljenosti rjeđe izvođena repertoara baroknih (Charpentier i Rameau) i skladatelja dvadesetog stoljeća (Debussy, Poulenc, Honegger). Ipak, festival pritom ne gubi na privlačnosti za prosječna ljubitelja opere, pa tako nisu izostale ni romantičarske uspješnice Gounoda, Masseneta i Offenbacha.

Glavni dio programa sačinjavalo je deset opernih predstava, od čega su polovica festivalske produkcije koje su ostvarili pretežno mađarski izvođači uz povremena gostovanja inozemnih solista. Premda se uglavnom mlađe, ali međunarodno afirmirane vrsne pjevače angažiralo ponajprije za gala-koncerte s najpoznatijim francuskim arijama i duetima na programu, predstavnica Nacionalnoga kazališta u Miskolcu (Hoffmannove priče Jacquesa Offenbacha) također je unijela dašak zvijezda gostovanjem havajskoga tenora Keitha Ikaia-Purdya u naslovnoj ulozi te mađarske sopranistice Kláre Kolonits kao sve tri Hoffmannove ljubavi. Vokalno besprijekorni, primjereno su uklopljeni u glazbeno solidnu, no režijski ponešto blijedu predstavu. Sa zadovoljstvom se može ustvrditi da su se u visini izvedbenih razinâ ponajviše ujednačenom predstavom pokazala Razgovori karmelićanki Francisa Poulenca u izvedbi Zagrebačkog HNK, čemu je osim pouzdana orkestra i režije Krešimira Dolenčića pridonio nadahnuti nastup svih solist(ic)a, predvođenih s Dagmar Schellenberg. Splitski HNK, međutim, nije osvjetlao obraz obnovom Massenetova Werthera. Premda je Ivo Lipanović svim snagama nastojao vanjskim efektima prikriti intonacijske i ritamske gafove orkestra kakvih na festivalu nije bilo te je Martina Tomčić ostvarila solidan nastup, predstava je djelovala nedopustivo provincijalno.

Zbog gusta rasporeda, interes za u nas potpuno zapostavljenu baroknu operu prevagnuo je nad završnom atrakcijom festivala, francuskom velikom operom Židovka J. F. Halévyja u izvedbi Litavskoga nacionalnoga opernoga i baletnoga kazališta. Budimpeštanski orkestar Orfeo i zbor Purcell izveli su srećom izvrsno jednočinke Akteon M.-A. Charpentiera i Pigmalion J.-Ph. Rameaua. Besprijekornom uigranošću i intonacijom na starim glazbalima orkestar je daleko nadmašio svoj hrvatski pandan Hrvatski barokni ansambl, ponudivši specifičan zvuk sofisticiranog osjećaja za stil. Dodamo li tomu solidan nastup domaćih pjevačica te odličnoga francuskog tenora Jeana-Paula Fouchecourta u dvjema naslovnim ulogama, još više smeta činjenica da je režija Csabe Káela, u želji da bude suvremena, odjenula protagoniste Akteona u otmjena odijela i večernje haljine, a Pigmaliona prikazala kao paparazza ili možda CSI forenzičara, a da se pritom nije nimalo pozabavila tumačenjem mitoloških potki dviju opera. Mnogo inventivniji pristup baroknoj operi pokazao je jedan od vodećih mađarskih opernih redatelja Balázs Kovalik, o čijim se režijama Mozarta već imalo prilike čitati u »Vijencu«. Njegova skraćena verzija Rameauove opere Hyppolite et Aricie, naslova Trijumf Artemide, približila je operno kazalište eksperimentalnom, odabravši za prizorište napuštenu, ruševnu toplanu Sveučilišta u Miskolcu. Publika se s vrsnim izvedbama mladih pjevača suočila sa zaštitnim kacigama na glavi, premještajući se na sve izazovnije, vizualno markantnije lokacije oko i unutar toplane, pri čemu su nekonvencionalna gluma i režija izvrsno korespondirale sa svijetom tog opernog remek-djela. Zamjerke valja uputiti nesavršenostima izvedbe (zapravo amaterskoga) sveučilišnog orkestra, te pretjeranoj akustičnosti zbog koje su se glasovi pjevača, nerijetko smještenih na velikoj međusobnoj udaljenosti, zamagljivali.

Jedina opera Béle Bartóka Dvorac Modrobradog zaživjela je na festivalu u brojnim režijama, da bi ove godine ta čast pripala upravo Kovaliku. Govoreni prolog redatelj je povjerio sedmogodišnjem dječaku koji je sve vrijeme trajanja predstave glumački posredovao među protagonistima, Modrobradog i Judit. Njegova prisutnost kao personifikacije djetinje i ranjive strane ličnosti Modrobradog pokazala se višestruko važnom za tumačenje psihodrame kakva je Dvorac Modrobradog. Osebujni vizualni dojam zaokružila je scenografija sastavljena od goleme srebrne plahte, kojom je scenska mašinerija obilno manipulirala. No ono što u Kovalika najviše očarava jest rad s glumcima, pa su dječak Bence Nagy-Búza, mezzosopranistica Viktória Mester i bariton Gábor Bretz, (zagrebačkoj publici poznatiji kao Don Giovanni), ostvarili osebujno slojevite interpretacije. S obzirom na rečeno, dodir hrvatskoga opernog kazališta i Festivala u Miskolcu svakako je i dalje izrazito poželjna pojava.

Ivan Ćurković