MP Primorac

U četvrtom razredu brodske gimnazije, na satu sociologije prije dvadesetak godina, vodila se, sjećam se, rasprava o tome može li inženjer neke od struka (građevinarstvo, strojarstvo i sl.) biti dobar inženjer ako mu je omiljena pjevačica Lepa Brena, odnosno ako je sluša nedjeljom nakon ručka zavaljen u popodnevni naslonjač, konzumira u automobilu ili ako odlazi na njezine koncerte... Odioznost spram gorenja naroda (turbofolka, prema R. Amadeusu) posljedovala je u mome 4.F kolektivnim prihvaćanjem pomalo humorne teze kako će se takvu inženjeru kad-tad srušiti most na glavu ili će mu brod potonuti odmah nakon porinuća, ako uopće dobije priliku da ih konstruira, napravi kalkulacije i sagradi. Dakle, o inteligenciji je riječ. Mi smo tada slušali punk i novi val, a danas slušamo Arsena, jazz i Mahlerove simfonije. Kad odlazimo na daleka putovanja po svijetu, i kada nas baš neka nostalgija svlada, pratit će nas Oliver... Tek toliko da se odmah zna na kojoj strani CD-a i svijeta živimo.

Što se promijenilo s gorenjem naroda od 4.F do danas? Baš ništa. Eto, taj Thompson i njegovi momci u crnom. Mršunjavi kosijaner s klimavim zubićima iz spota o Čavoglavama u jeku Domovinskoga rata postao je glazbenoscenska atrakcija koja se prikazuje u elitnom terminu najgledanije javne televizije u Europi (megarazglas plus skupi light-show, design potpisuje Ivica Propadalo). Od izvora rijeke Čikole do danas Thompson je daleko dogurao, a dobio je i proširak, to je inicijal MP (što može značiti svašta, no dobro...). Imidž se promijenio, maskirnu uniformu skromna branitelja iz Čavoglava zamijenila je crna, neoriginalna i posve blentava ikonografija; sam je MP uredno podšišan, utegnut, zbildan (iako špekić procuruje ispod tvrda remena), a i zubić-vila odradila je svoje. Glas mu je i dalje hrapav, hoće da je teškometalan, ali uglavnom ipak meketav i ispušten s teškom mukom, intonacija krika, kao da slušate kako deru janjce u Šegedinovim ranim pripovijestima. Imidž je tu i tamo ponešto promišljen, vidi se da su neke glave uprle pamet (tako bi to nazvao Ivan Raos), prstohvat pletera i bokunić križa uzglobljen je sa simbolikom gibsonovskog mača iz Hrabrog srca, a cijela ta pseudojungovska heraldika podsjeća na istriške iz keltske i staroiranske mitologije. Na drugoj strani, siluete članova benda na omotu CD-a Bilo jednom u Hrvatskoj doimaju se poput starih postera za kaubojce, posrijedi su rendžeri iz kupreške ravni i zaleđa Šibenika, s njima šale nema. Ma neka kiča, ne smeta nam kič, navikli smo. I sve bi to bilo u redu, moj Ivane, zaustavio bi se vjetar s Dinare, ne bi odnio Radićev most na Maslenici, a žito bi ostalo posijano na Kupresu, Slavoniji zlatnoj, i tko bi već znao gdje, cijeli je hrvatski zemljovid MP naučio za pet... da nije nečega mnogo ozbiljnijega i posve iritantnog: onoga nesretnog 27. slova abecede na dijaboličnim kapama i majicama, ustaških pozdrava s karakterističnim podizanjem ruke, i sve to sada u Maksimiru, sa stijegom Republike Hrvatske na pozornici, u kremenitim rukama MP-a. Gotovo da pomisliš, neka sve ide u PM, pa zar ništa nismo naučili, koliko još sline, tinte i tonera potrošiti na objašnjavanje što je bila NDH i tko je bio Pavelić, svi ti klinci, od kojih su mnogi još tinejdžeri, je li im tko ikada objasnio o čemu je zapravo riječ (ako im je uopće htio objasniti)... Čovjek se baš osjeća tužan i razočaran kad to vidi. Nakon svega. Nakon one tople i brižno dostavljene juhe u rovu nama, hrvatskim vojnicima, negdje tamo na položajima oko Kupe u kolovozu 1995. i nakon veselja kad su nam javili da je na kninskoj tvrđavi zavijorila hrvatska zastava (dvadesetak nas je posjedalo na cijev moćne haubice od 203 mm, fotografija od 5. kolovoza 1995).

Opet smo u školskim klupama 4.F. Pitanje: može li aktualni ministar znanosti biti dobar i uspješan ministar ako odlazi na koncert turbofolk-pjevača MP Thompsona, nariče s njim o vucima koji na izvoru piju vodu i ako namjerava, kao visoki Vladin činovnik, sudjelovati na priredbi na kojoj se viđa simbolika s kojom suvremena Hrvatska nema i ne želi imati ništa, a u tome je duhu i sročena Vladina izjava nakon mnoštva prosvjeda iz Hrvatske i inozemstva. U redu, mogli bismo reći – i ministar je tek običan čovjek, ne može on utjecati kako će se ljudi ponašati i što će odjenuti na nekoj javnoj priredbi kakav je turbofolk-koncert. Meni je već dovoljno i to što sam čuo da mlađahni ministar, čovjek mojih godina, čovjek znanosti u društvu znanja, koji toliko polaže na svoj imidž znanstvenika s međunarodnom reputacijom, uopće ide na Thompsonov koncert (a ne, primjerice, na Stonese u Budimpeštu, što bi mi bilo mnogo draže). O ukusima se ne raspravlja, svatko neka sluša što želi, može Primorac puštati Thompsonove frulice i u vlastitu uredu na Trgu hrvatskih velikana i raspredati s njim potanko i naširoko o gensko-kamenom podrijetlu Hrvata, ali sada mi se opet čini da ona humorna pirandelistička teza o (ne)uspješnosti inženjera koji su slušali Lepu Brenu itekako ima smisla. Thompsonov nedavni koncert mnogo je više od obična turbofolk-stroja, on je u pojedinim aspektima sve ono što suvremena Hrvatska ne bi smjela biti. Jasno da to sve uopće nema veze sa samom glazbom, nje na ovakvim gorenjima ima najmanje ili je uopće nema. Kad u nju nisu uprli pamet.

E, moj narode, once upon a time in Croatia.

Ivica Matičević