Mozaik biografskih krhotina

Mozaik biografskih krhotina

U jednoj odluci tvorci filma nisu pogriješili: u izboru glumice. Mlada Marion Cotillard prikladno utjelovljuje krhku i temperamentnu, istodobno bogobojazno plahu i bučno raskalašenu pjevačicu

Premda je Edith Piaf sastavnica opće kulture, a njezin život dvaput je i ufilmljen, milenijski val filmskih biografija usmjeren prema kontroverznim osobnostima dvadesetog i ranijih stoljeća – od vladara i revolucionara do umjetnika i glazbenih zvijezda – ne bi bio tako raznovrstan da se Francuzi još jednom nisu sjetili svojega vrapčića. Jer, sićušna pjevačica markantna glasa ne utjelovljuje samo rijedak, božanski pjevački dar, nego i sudbinu koja, uz potporu vječnih šansona, može zadržati na okupu pozornost gledatelja i dulje od dva sata. Djetinjstvo u bijedi i buduća slava pozornice, intimne nesigurnosti i vjera u la vie en rose, tragedije i tjeskobe nasuprot radosti pjevanja, samo su neka od oprečnih stanja umreženih u ne osobito dug, ali buran život najveće francuske šansonjerke, rođene 1915. u siromašnom pariškom Bellevilleu. Odbačena od majke – barske pjevačice, djevojčica osjetljiva zdravlja odrastala je u bakinu bordelu, uz oca cirkuskog akrobata i na ulici gdje je prvi put propjevala za milodar. Početkom 1930-ih, u sedamnaestoj godini, postala je majka, ali dijete nije dugo poživjelo, baš kao ni njezine brojne ljubavi. Kada se svemu pridodaju poroci – mladenačka prostitucija iz nužde, brojni ljubavnici, neumjereni alkohol i višegodišnja ovisnost o morfiju i, dakako – vječna glazba, ponovno zazivanje njezina ne-ružičastog života može biti itekako privlačno. Pitanje je jedino kako danas pred nove naraštaje dovesti emocionalno i tjelesno nježan i rasut lik, koji biografski ključ primijeniti u slučaju okvirno poznate biografije velike pjevačice.

U jednoj odluci tvorci filma nisu pogriješili: u izboru glumice. Mlada Marion Cotillard prikladno utjelovljuje krhku i temperamentnu, istodobno bogobojazno plahu i bučno raskalašenu pjevačicu, pa čak i onda kada njezinu interpretaciju počnu pretjerano uvjetovati naglašena maska i izobličeno bolesna stanja Edith Piaf potkraj života. No, Olivier Dahan nije osobito iskusan redatelj, a vježbao se mahom na glazbenim spotovima, što se itekako osjeća u dramaturški eliptičnom i skokovitom pristupu umjetničinu životopisu.

Započevši priču od njujorškog nastupa 1959, usred kojeg je pjevačica jednostavno kolabirala, Dahan se s koscenaristicom Isabelle Sobelman odlučuje za retrospekciju s učestalim skokovima iz središnje – kronološke – linije priče u (kasnija) razdoblja njezina života i druge ambijente. Pritom se reducirano fokusiraju na odnos pjevačice s onim osobama koje su bitno emocionalno, egzistencijalno ili profesionalno obilježile njezin život – od prostitutke Titine (Emmanuelle Seigner) koja skrbi o njoj u bordelu i osorna oca koji je iskorištava, preko kratkog prijateljstva s Louisom Lepleeom (Gérard Depardieu), koji je lansira na kabaretsku scenu, i suradnje s pjevačkim mentorom Raymond Assom, do ljubavi života sa svjetskim boksačkim prvakom Marcelom Cerdanom (Jean-Pierre Martins), koja je završila njegovom tragičnom smrću u avionskoj nesreći. U raštrkanim epizodama biografije diskretno su prisutni i skladateljica Marguerite Monnot, prijateljice i dva muža Edith Piaf, a u jednoj od američkih epizoda pojavljuje se kao lik i Marlene Dietrich. Ipak, Dahan uglavnom izbjegava pikanterije povezane s mutnim razdobljem nacističke okupacije (koje je posve preskočeno) i slavnim osobama pariške kulturne scene, poput Cocteaua ili (ljubavnika) Yvesa Montanda, vjerojatno nalazeći da i bez tih epizoda ima dovoljno štofa za biografski kolaž. Time je svakako više mjesta ostalo za deskripciju ambijenta i atmosfere pariških slamova i barskih rupa, za otpuštanje emocija – na koje se i Cotillard (tajmingom) i Dahan prilično naslanjaju, ali i za ono najbolje od glazbenoga repertoara s očekivanim epilogom u pjesmi Non, je ne regrette rien na pozornici Olimpije. Ako ništa drugo, kaotični narativni mozaik biografskih krhotina, u velikom dijelu ozvučenih glasom pariškog Vrapčića, vratio je u kino publiku srednje i starije dobi, a mladima, ako baš ne vole odveć zalijevanje emocijama, nije naodmet poduka o tome kako se pjevalo i živjelo u najburnijim desetljećima dvadesetoga stoljeća.

Diana Nenadić