MIMOHOD SAMODOPADNOSTI

MIMOHOD SAMODOPADNOSTI

Pametnih štoseva ne manjka. A u finalu neće ostati prikraćeni ni oni koji tragaju za čistom akcijom. Jer, to je film koji pripada muškarcima

Premda je izvorna Milestoneova verzija Oceanovih trinaest bila tek lukavo osmišljen dugometražni reklamni spot za sjajne gaže koje su u kockarnicama Las Vegasa odrađivali Frank Sinatra i njegov mitski Rat Pack (Dean Martin, Sammy Davis Jr., Peter Lawford), ojačani glamuroznom Angie Dickinson i raskošnom listom posebnih gostiju u cameo-ulogama poput Shirley MacLaine, Georgea Rafta i Reda Skeltona, autor je očito nehotice uspio evocirati pustinjski grad kocke kao neonsku noćnu moru, što se nije odveć svidjelo Sinatri, čija je kompanija producirala film. No, Soderberghova odluka da snimi remake autorova suluda komada o skupini bivših prijatelja iz vojske koji pripremaju simultanu pljačku pet vegaških kockarnica, pokazala se poput autorova zabavnog predaha između dva ozbiljna filma, koji mu se dogodio kad je u tandemu s njegovim glumcem fetišem Georgeom Clooneyem pokrenuo nezavisnu producentsku kuću Section Eight. Kad se pokazalo da Clooney & Comp. zapravo nisu opljačkali kockarnicu, nego novac vjernih obožavatelja, krenuli su u realizaciju njegova nastavka, Ocean’s Twelve. A kako je i on postigao iznimnu gledanost, nije trebalo predugo čekati na nastavak Soderberghove franšize. Što se tiče socijalne kritike Trinaestice, ona je sada prisutna tek u nazanakama, poput otkupa tvornice s meksičkim radnicima kao najjeftinijeg dijela Oceanove operacije. Da je trinaest sretan broj, dokazao nam je i zavidan utržak filma na »Varietyjevom« box-officeu. No, premda se časopis više bavi brojkama nego slovima i mahom voli prepričavati sadržaj filma vagajući njegov komercijalni potencijal, od nula (art-ezoterije) pa nadalje, ipak valja citirati njegova kritičara koji je možda najbolje od svih opisao ono čime se Soderberghov triptih bavi, napisavši za Dvanaesticu da je to film o »bogatašima koji pljačkaju bogatije od njih da bi plijen dali najbogatijima«. Ali za razliku od Milestoneova Rat Packa, koliko god njegovi članovi bili karizmatični, Soderberghov Star Pack više nije od krvi i mesa, nego se doima poput nekakva simulakruma glumaca koji iz kadra u kadar sudjeluju u samodopadnu pree t-aa -porteru. Oni su ti koji moraju prodati sve što nam nudi njihov sajam taštine, od najnovijeg tipa Ray Ban naočala, do dizajnerskih odijela.

Dakako, pametnih štoseva ne manjka, poput sekvence u kojoj Pitt i Clooney kreću u pohod na kockarske stolove da bi odvratili Bankovu pozornost. A u finalu neće ostati prikraćeni ni oni koji tragaju za čistom akcijom. Jer, to je film koji pripada muškarcima. Dok u prethodna dva nastavka Julia Roberts pridodaje filmu dostatnu dozu rafinirana glamura i suvereno vlada pojedinim kadrovima, sada je Ellen Barkin svedena na osamljenu pojavu, gotovo suvišnu u muškom carstvu. A ako u njemu postoji netko tko doista krade film, onda su to suludi Al Pacino i neuništivi Elliott Gould, kojeg se sjećamo iz Altmanova Kalifornijskog pokera, barem ako se zadržimo u sličnoj kockarskoj sredini. No, tamo gdje Altman osjeća tu sredinu, pogotovo u onim presudnim trenucima u kojima nam pokazuje kako se mužjaci ponašaju jedni prema drugima kad zagusti, Soderbergh ga tek promišlja i u tome se ponaša poput pozerskoga kulera, dok je njegova povremeno inteligentna ironija mnogo bliža kasnoj fazi braće Coen.

Obožavatelji pomno prate njihove pustolovine i posve su zadovoljni. Zato je bilo nečeg dirljivog dok sam Clooneya & Comp. nedavno promatrao s terase kanskoga press-centra kako im se pokušavaju najiskrenije odužiti, prekršivši strogi festivalski protokol i projurivši kroz kordon vrištećih curica, dijeleći im autograme. U tom sveopćem deliriju čak su i zaštitari ostali nemoćni. Zato poželimo Clooneyu laku noć i sretno. Barem do Oceanovih četrnaest.

Dragan Rubeša