Međureligijski dijalog

Međureligijski dijalog

U vremenu globalizacije i religijskog pluralizma, kršćani i muslimani pozvani su na zajednički hermeneutički preokret kojim će preispitati, nanovo iščitati i reinterpretirati vlastitu i zajedničku vjersku tradiciju i povijest, kako bi različitosti pretvorili u međusobno obogaćivanje, a zajedničkim vrijednostima pridonijeli izgradnji uljudnijega svijeta i bolje budućnosti

Islam i kršćanstvo dijele četrnaest stoljeća zajedničke povijesti, koja je često bila složena i nemirna, prožeta vjerskim i političkim sukobima, a nadasve obilježena predrasudama utemeljenim uglavnom na neznanju i iskrivljenim slikama jednih o drugima.

Prvi susret kršćana i muslimana dogodio se već pri samu nastanku islama. Kuran često spominje kršćane te uglavnom pruža lijepu sliku o njima, kao što svjedoči poznati ajet: »I svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’« (Kuran 5,82). No, iako su pomirljivi prema novonastaloj vjeri, kuranski – uglavnom pretkalcedonski – kršćani ne prihvaćaju olako Muhamedov proročki autoritet i naučavanje. Kao posljedica toga, u Kuranu se postupno razvija protukršćanska polemika osobito usmjerena na nijekanje Isusova božanstva i Božjega Trojstva, koja će postaviti temeljne teološke razlike između dviju religija.

S padom Bizanta, već u drugoj polovici 7. stoljeća, istočni su se kršćani našli pod dominacijom muslimanskih vlasti. Iako kao narodi Knjige ili baštinici objave, židovi, kršćani i mazdaisti uživaju, uz određena ograničenja, povlašten položaj u muslimanskom carstvu, od 8. do 13. stoljeća u bizantinskih se biskupa i teologa razvija oštra polemika spram islama. Najpoznatija je među njima polemika Ivana Damaščanina, koji u spisu Liber de haeresibus u prvoj polovici 8. stoljeća islam još uopće ne doživljava kao samostalnu religiju, nego ga smješta u popis kršćanskih hereza. Polemičkim i pogrdnim tonom muslimane naziva Jišmaelitima, Hagarenima i Saracenima, želeći time naglasiti da su Arapi – kao potomstvo Jišmaela, tj. Abra(ha)mova sina s egipatskom sluškinjom Hagarom koju je Sara zbog ljubomore otjerala (usp. Post 16, 6-8) – isključeni iz Božjih obećanja i nauma spasenja. Za Damaščanina, Muhamed je lažan prorok (pseudoprophetes), koji vodi narod u zabludu pa se zato može smatrati pretečom Antikrista; površno je poznavao Pisma, a za kršćanstvo je vjerojatno čuo preko arijevskoga redovnika; Kuran je nevjerodostojna objava, krivotvorina Biblije jer ne prihvaća Isusovo božanstvo i Presveto Trojstvo; Arape smatra poganima i kritizira islamski moral, osobito poligamiju, koju smatra kršenjem Božjih i prirodnih zakona. Damaščaninova kritika islama obilježit će čitavu kršćansku srednjovjekovnu teološku polemiku prema islamu.

U isto vrijeme, ni kršćanski Zapad ne upoznaje islam kao religiju, nego se vojnički suočava s navalom Arapa koji već početkom 8. stoljeća osvajaju Španjolsku, a samo sto godina nakon Muhamedove smrti prodiru u srce Franačkoga Carstva. Zapadni kršćani gledaju na Arape kao na divlje horde Alahovih osvajača i pljačkaša pa čak i kao na pogane koji štuju boga zvanog Mahomet.

U 11. stoljeću Sredozemlje postaje veliko središte ekonomske, ali i kulturne razmjene između islamskog i kršćanskog svijeta. Arapi kršćanskom Zapadu posreduju helenističku baštinu, osobito filozofiju (Aristotela), medicinu i egzaktne znanosti, koje će bitno obogatiti intelektualni razvoj srednjeg vijeka, osobito skolastičku misao. Mnogi se kršćanski učenjaci počinju zanimati za islam i naučavanje Kurana, ali pretežito u apologetske svrhe kako bi se islam osporio. No, u histeričnom kontekstu Križarskih ratova, zapadnokršćanska polemika protiv arapsko-islamskog svijeta intenzivira se te se naveliko proširuje islamofobija. Nastaju brojne pučke junačke pjesme i apsurdne legende koje na sve moguće načine izruguju proroka Muhameda i muslimane. Teološke kontroverze uglavnom se svode na međusobno vrijeđanje, u čemu kršćanski autori često prednjače: u njihovim očima Muhamed je lažljivac, razvratnik i ubojica u službi Antikrista; Kuran je knjiga lažnih objava, čiji je začetnik Sotona; islam je đavolska hereza i religija mača; Arapi ili Saraceni heretici su koje treba obraćati ili poraziti, primitivan narod koji zna samo za rat i pljačku, prakticira poligamiju i ne poštuje Božje zapovijedi...

Pojavljuju se ipak iskrice mira i dijaloga, poput prijateljskoga pisma pape Grgura VII muslimanskom kralju Mauritanije iz 11. stoljeća, u kojem naglašava zajedničku vjeru u jednoga Boga. Isto tako, u 13. stoljeću, Toma Akvinski ne poziva na rat protiv muslimana, nego ističe ulogu razuma u dijalogu s njima. Miroljubivi susret Franje Asiškoga sa sirijskim sultanom te njegov poziv subraći da »ne započinju nikakvu prepirku ni svađu« s muslimanima ostaje i dalje najljepši primjer islamsko-kršćanskog dijaloga. U počecima kršćanskoga humanizma, u 15. stoljeću, kardinal Nikola Kuzanski zastupa mir i toleranciju među religijama (Da pace fidei, 1453) te čak sanja o univerzalnom međureligijskom saboru koji bi u Jeruzalemu okupio židove, kršćane i muslimane. Ipak, katolička rekonkvista protjeruje muslimane i židove iz Španjolske (1492), dok snažan prodor Turaka na drugoj strani Europe ponovno nameće križarsku antiislamsku polemiku te će još mnogi, poput Martina Luthera i reformatora, ali i kasnijih pijetističkih autora, u Osmanlijama gledati eshatološki znak vladavine Antikrista, kao kaznu za grešnost kršćana.

Od kraja renesanse, zapadna percepcija islama pomalo se mijenja i postaje sve više politička. U 17. stoljeću pojavljuju se umjereniji prikazi islama, dok će prosvjetiteljstvo hvaliti Muhameda kao junaka i genija, a islam kao model racionalne religije bez nadnaravnih otajstava te privlačnu protutežu katoličkom apsolutizmu. U kontekstu kolonijalizacije Afrike i Bliskoga istoka razvija se u 19. stoljeću nova znanost – orijentalistika – koja donosi objektivniji pogled na islam i islamsku kulturu općenito. Iz nje će kasnije izrasti i kršćanska islamologija, čiji je začetnik francuski orijentalist Louis Massignon, koji poziva na kopernikanski zaokret Crkve i kršćanstva prema islamu i muslimanima. Massignon u islamu vidi ostvarenje blagoslova koji je Bog uputio Abrahamu da će od Jišmaela učiniti velik narod (usp. Post 17,20) te je, prema njemu, providnosna uloga islama da okupi sve isključene iz povijesti kako bi ih uključio u Božji naum spasenja.

Ključan preokret u islamsko-kršćanskim odnosima učinio je tek Drugi vatikanski koncil (1962–1965), koji na dva mjesta, ujedno službeno i vrlo pozitivno, progovara o islamu. Najprije u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium o Crkvi (u br. 16), Koncil muslimane, na temelju njihove Abrahamove vjere u jedinoga Boga, ubraja u Božji narod. Zatim, u deklaraciji Nostra aetate o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama (u br. 3), Koncil naglašava zajedničke vrijednosti islama i kršćanstva zasnovane na monoteizmu, poziva da se zaboravi negativna prošlost i da se surađuje radi bolje budućnosti: »Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živome i subzistentnome, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom. Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude.« (NA 3).

U duhu koncilskih usmjerenja, papa Pavao VI, a napose Ivan Pavao II, veliku će važnost pridati međureligijskom dijalogu, pa tako i dijalogu s islamom, za izgradnju mira i razvoj čovječanstva. Zbog doktrinarnih različitosti koje međureligijski dijalog nosi sa sobom, papa Benedikt XVI veći naglasak stavlja na dijalog među kulturama i civilizacijama, utemeljen na općim racionalnim humanističkim vrijednostima usredotočenim na dostojanstvo čovjeka i njegova temeljna prava.

Zbog sve većega broja muslimana u zapadnoeuropskim zemljama, islamsko-kršćanski dijalog posljednjih se dvadesetak godina znatno razvija na službenim, znanstvenim, kulturnim i društveno-političkim razinama, ali i u konkretnom suživotu kršćana i muslimana. U vremenu globalizacije i religijskog pluralizma, kršćani i muslimani pozvani su na zajednički hermeneutički preokret kojim će preispitati, nanovo iščitati i reinterpretirati vlastitu i zajedničku vjersku tradiciju i povijest, kako bi različitosti pretvorili u međusobno obogaćivanje, a zajedničkim vrijednostima pridonijeli izgradnji uljudnijega svijeta i bolje budućnosti.

Tomislav Kovač

Tomislav Kovač (1969) diplomirao je teologiju u Zagrebu, a magistrirao na Teološkom fakultetu u Fribourgu u Švicarskoj. Poslijediplomsku specijalizaciju posvetio je međureligijskom dijalogu, osobito dijalogu s islamom. Asistent je na Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje izborni predmet Suvremeno razumijevanje islama i kuranske poruke.