Kultna klaustrofobija

Što muči Gilberta Grapea (What’s Eating Gilbert Grape), 113 min, SAD, 1993, Blitz

Možda i najbolji film redatelja Lasseja Hallströma, Što muči Gilberta Grapea, ima auru indie-naslova i srce benignog šarmera; sugestivno pronosi topli duh svojih pojedinaca, poglavito naslovnoga lika, zajedno s anakronizmima gradića koji nastava, ali i pravo brdo problema koji ga muče i kreiraju životareću egzistenciju koja ne vodi nikamo. Gilbert Grape (u izvedbi uvijek izvrsna Johnnyja Deppa) mladić je koji se, uz rad u mjesnoj trgovini, brine i za disfunkcionalnu obitelj – uz dvije sestre tinejdžerice, poglavito se to odnosi na prekomjerno gojaznu majku koja se već godinama zbog težine nije maknula s kauča te retardiranoga brata (u sjajnoj ulozi mladoga Leonarda DiCaprija) prema kojem osjeća posebnu bliskost. Nesretan klaustrofobičan Gilbertov život Hallström sugestivno prenosi na gledatelja; film prati njegovo duševno stanje i prezentira se bez pravoga zapleta, kreiran kao niz vinjeta iz učmale svakodnevice; scenarij pak Petera Hedgesa (rađen prema njegovu romanu) odlično je napisan, te ako bi se filmu i mogle pronaći neke slabosti (primjerice predugo trajanje), svakako je bio nešto novo i drukčije, neobično i svježe, zadobivši kultni status.

Nesvakidašnja fuzija

Domaćin (Gwoemul / The Host), 119 min, Južna Koreja, 2006, Discovery

Jedan iz sjajne trijade suvremenih južnokorejskih redatelja (uz Chan-wook Parka i Ji-woon Kima) Joon-ho Bong, potpisnik inovativnih i prepoznatljivih Sjećanja na umorstvo, Domaćinom predstavlja višeslojnu, fantastičnu horor-dramu koja funkcionira i kao omaž B-filmskim čudovištima pedesetih (Godzilla), svakako se oslanjajući na Spielbergove Ralje, Jurski park ili Rat svjetova, te općenito holivudsku formulu šoka proizašlu iz sama žanra, dok ujedno prepoznatljivim satiričnim humorom apsurda dekonstruira žanr – subverzivan je i alegorijski. Neočekivan i hrabar završetak, progovaranje o političkim pitanjima, modernoj tehnologiji i ekologiji (iako središnji dio filma jest ponešto predug i nepotreban, a njegov početak svakako najbolji), Domaćina čine vrlo posebnim i nesvakidašnjim filmom – fuzijom koja, i ako nije savršena, svakako jest na korak do savršenstva.

Humanistična kontroverza

Odlazak u smrt (Dead Man Walking), 118 min, Velika Britanija / SAD, 1995, Continental

Izniman film, intrigantna drama re-datelja i scenarista Tima Robbinsa Odlazak u smrt (nastao prema bestseler-knjizi časne sestre Helen Pre-jean) na poseban, nimalo holivudski sentimentalan način progovara o složenu odnosu redovnice i zatvorenika osuđena na smrt, počinitelja teških kaznenih djela (vrsne role Susan Sarandon i Seana Penna). Na temelju njihova odnosa i kontroverzne teme kao što je smrtna kazna Robbins kreira zreo, duboko humanističan film, inteligentno, beskompromisno i promišljeno, izvrsno uravnoteženo djelo – snažne narativne konstrukcije, bogatih senzibilnih likova i realistične sugestivnosti.

Epski megaspektakl

Najveća priča ikad ispričana (The Greatest Story Ever Told), 191 min, SAD, 1965, Continental

Telly Savalas, Charlton Heston, Shelly Winters, Caroll Baker, Angela Lansbury, Sidney Poitier, Donald Pleasence, Martin Landau, Claude Rains, Sal Mineo, Pat Boone i John Wayne samo su neka od zvjezdanih imena koja se pojavljuju u epskome megaspektaklu o životu Isusa Krista redatelja Georgea Stevensa (Div, Shane), jednog od velikih i cijenjenih imena klasičnoga Hollywooda (a ujedno i njegov najveći kuriozitet). U naslovnoj ulozi pak nas-tupa mladi Šveđanin Max von Sydow, što je onodobno bio poprilično za-čudan, neobičan potez, a koliko se god netko slagao ili ne slagao sa ovakvim izborom, on je filmu svakako dao vrijednost, koja je Stevensovo poprilično pravocrtno, doslovno i ortodoksno prepričavanje četiriju evanđelja u moru sličnih ostvarenja izdigla iznad prosjeka, učinivši ga tako jednim od njegovih najvećih uspjeha.

Katarina Marić